Koalira sa SDSS-om, podilazi HOS-ovcima, štiti Orbana, podržava Dodika, koalira s klerikalcima i filofašistima, pa ih mijenja za liberale, žetončiće i optuženike... Premijer Plenković mijenja prijatelje kao na traci.
Za nekoga tko tako suvereno i autoritativno tumači svoju ideološko-svjetonazorsku poziciju, premijer Andrej Plenković demonstrira impresivnu fleksibilnost kod političkih prijateljstava i partnerstva.
Ili, konkretnije, godinama vozi slalom od kojeg se svima - partnerima, prijateljima, javnosti i promatračima - počelo vrtjeti u glavi.
Evo, primjerice, Hrvatska se pod Plenkovićem trudila njegovati prijateljske odnose s Miloradom Dodikom, prije nekoliko godina poslala je bivšeg veleposlanika RH na proslavu Dana Republike Srpske u Banja Luku, kojoj je nazočio i šef HDZ-a BiH Dragan Čović, inače rado viđen gost Andreja Plenkovića i partner Milorada Dodika.
A onda se upravo iz Republike Srpske lansiraju optužbe za ratni zločin protiv hrvatskih generala u akciji "Bljesak".
Više bi se očekivalo od Plenkovićevih prijatelja. Makar neki komentar Dragana Čovića.
Malo HOS, malo SDSS
Istodobno, Plenkovićeve"dvostruke konotacije" pozdrava "Za dom spremni", inače rezultat njegovih pregovora sa crnokošuljašima, kao i premijerovo uporno odbijanje donošenja zakona kojim se zabranjuje isticanje ustaških simbola, vjerojatno će pomoći HOS-ovcu Marku Skeji da izbjegne kaznu zbog izvikivanja ZDS u Kninu. Jer je to činio "iz pijeteta".
Plenkoviću ustaše nisu prijatelji, ali ponekad mu mogu biti partneri.
Plenković godinama koalira i sa SDSS-om čiji načelnik općine Borovo Oluju naziva "zločinom", a istaknuti lideri te stranke apostrofiraju zločinački karakter Oluje, što premijer ne komentira i ne problematizira.
Plenković je ulazio u partnerstva s radikalnim ustašama, stavljajući ih na listu za Hrvatski sabor, bio je blizak s HDZ-ovcima kojih se riješio nakon Istanbulske konvencije, sklapao je Vladu s klerikalcima iz Mosta, a onda sve to pobrisao i pomeo pod tepih.
Zatim je nastavio s liberalima, odmetnutim socijaldemokratima, optuženicima, korumpiranim i kriminalnim gradonačelnikom i njegovim žetončićima, pa je i s njima završio.
Potom se okrenuo nacionalnim manjinama. Koje ga bojkotiraju u Jasenovcu, ali ne i u Saboru.
(Ne)lojalan Karamarku
Plenković je bio lojalan Tomislavu Karamarku kad ga je ovaj stavljao na listu za Europski parlament, u trenutku kad je šef HDZ-a sa stožerašima i šatorašima izazivao državni udar i širio mržnju, a na toj listi je surađivao s Ružom Tomašić koja je tvrdila da je Hrvatska "zemlja za Hrvate, a svi ostali su gosti".
Onda je srušio Karamarka. Pa se riješio i Davora Ive Stiera. I Milijana Brkića. I Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Hrvoja Zekanovića i svih koje je ugurao u Sabor. Riješio se i Ivana Penave, nakon što ga je podržavao na izborima za gradonačelnika Vukovara.
Ali ne i Steve Culeja, on mu još treba.
Zaklinjao se u kompromitirane ministre, branio Gabrielu Žalac i Lovru Kuščevića i Martinu Dalić i mnoge druge, a onda se i njih riješio kad mu je dogorjelo do nokata.
Dodik i Orban
Plenković, kao veliki zagovornik Europske unije, vrijednosti liberalne demokracije i ljudskih prava, godinama već drži leđa Viktoru Orbanu, nositelju novog fašizma u Europi, kao što njegov Dragan Čović njeguje partnerstvo s Miloradom Dodikom, negatorom genocida u Srebrenici.
Nema veze jesu li to liberali ili zagovornici iliberalne demokracije, jesu li to ustaše ili četnici, jesu li fašisti ili antifašisti, jesu li ljevičari ili desničari, jesu li optuženi, osuđeni, korumpirani ili naprosto kompromitirani.
Sve su to Plenkovićevi prijatelji.
Koje će koristiti dok mu budu trebali, a sutra već pronaći nekog drugog.
Naravno, lojalnost je u politici oduvijek bila precijenjena kategorija. Prijateljstva i partnerstva sklapala su se i raskidala doslovno preko noći.
Ali ono što je Plenković prezentirao u zadnji pet ili šest godina, nadmašuje sve što smo dosad vidjeli, narušava sve skrupule, raskida sve principe.
Pokupit će ostatke
Prijateljstvo Dragana Čovića, Plenkovićeva čovjeka u BiH, s Miloradom Dodikom izazivalo je sablazan u hrvatskoj javnosti, kao što je sada Hrvatsku izvrgnulo ruglu nakon ovih optužbi za Bljesak. Čović se još uvijek ne izjašnjava o optužbama protiv 14 hrvatskih generala, kao što se ne izjašnjava ni o drugim temaam koje se tiču Dodika i Republike Srpske.
Plenković će Oluju proglašavati svetinjom, a policija će goniti one koji ju nazivaju zločinom, ali će uredno koalirati sa strankom koja te tvrdnje iznosi. Osuđivat će ZDS, ali neće donositi zakon za njegovo sankcioniranje.
Ovakva politika pomoći će Plenkoviću da ostvari svoje ili stranačke ciljeve, da sačuva poziciju i da upravlja krizama, ali na koncu će ga obilježiti i stigmatizirati, kao i izolirati na političkoj sceni na kojoj mu već počinje manjkati "žetončića".
Sve dok ne pokupi ostatke Domovinskog pokreta.
Koje god ideologije, svjetonazora ili provenijencije bili.
