Dobri papa Ivan XXIII. svijet je osvojio brigom za obične ljude

Ivan Pavao II., karizmatični Papa koji je 27 godina bio poglavar Katoličke crkve, i papa Ivan XXIII., sazivatelj Drugog vatikanskog koncila, zvan Dobri papa, proglašeni su svetima 27. travnja, prvu nedjelju nakon Uskrsa. Tim povodom objavili smo priče o njima u specijalu Kanonizacija Pape.

Pravim imenom Angelo Giuseppe Roncalli rođen je 25. studenog 1881. godine u selu Sotto il Monte nedaleko od talijanskog grada Bergama. Obitelji Roncalli to je bilo prvo muško dijete, ali četvrto po redu, od ukupno trinaestero djece koliko su ih imali. S 12 godina odlazi u obližnji Bergamo kako bi pohađao dječačko sjemenište, a s 19 godina odlazi u Papinsko sjemenište u Rimu. Nakon odsluženja vojnog roka 1904. godine zaređen je za svećenika i preuzima službu tajnika bergamskog biskupa. 

Svećenički poziv

Nedugo nakon što se zaredio, na molbu biskupa Bergama Giacoma Radinija-Tedeschija, Angelo Roncalli postaje biskupov tajnik. Aktivno je sudjelovao u socijalnom djelovanju, predavao crkvenu povijest i patristiku, bio urednik jednih novina i duhovnik katoličkoga ženskog udruženja. 

Stihija Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) nije mimoišla ni mladoga Angela, koji je po dužnosti prema domovini bio pozvan u vojsku kao sanitetni dočasnik u vojnim bolnicama na sjeveru Italije. Nakon ratnih godina imenovan je upraviteljem studentskoga doma i duhovnikom bogoslovnoga sjemeništa u Bergamu. 

Od 1920. godine pa do 1925. u Rimu obnaša dužnost predsjednika misijskog apostolata za Italiju. Pet godina kasnije papa Pio XI. imenuje ga biskupom i šalje kao vizitatora u Bugarsku kako bi pomogao većoj povezanosti katolika različitih obreda među sobom. Dužnost mu je bila ujedno uspostaviti odnose poštovanja s pripadnicima pravoslavne vjere. U Bugarskoj je brzo stekao naklonost naroda brigom za običnog čovjeka.

Nakon desetogodišnje službe u Bugarskoj poslan je kao diplomat u Tursku. Kao apostolski delegat za Tursku i Grčku za vrijeme njemačke okupacije Grčke, biskup Roncalli je pribavljao grčkom stanovništvu pomoć i spriječio deportaciju grčkih Židova u logore smrti. Papa Pio XII. imenovao ga je 1944. godine apostolskim nuncijem u Francuskoj, a 1953. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. 

S 38 glasova izabran za Papu

U listopadu 1958. umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset i jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. I napokon, 28. listopada 1958., nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika svetog Petra. Upitan koje će ime uzeti kao Papa, odgovorio je: "Zvat ću se Ivan - (Ioannes Vocabor), po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola". Papinsko geslo bilo je "Posluh i mir".

Vodio je dnevnik i pustio kamere u svoje odaje

Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti Crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svog izbora u njega je zapisao: "...To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa."

Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi Papa imao je 77 godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. 

Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje Pape. Ivan je pustio kamere u svoje odaje. Takvo se što do tada još nije dogodilo, i nisu svi bili time oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do Pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao Kardinalski zbor.

Mnoge je iznenadio svojim potezima

Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u Bazilici sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale i sve u svijetu. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa uvodi krilaticu "aggiornamento", tj. posadašnjenje Crkve.  Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili Koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve.

U kolovozu 1961. izbija međunarodna kriza u Berlinu. Papa se u Castel Gandolfu, preko Radio Vatikana obratio Sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u "Pravdi" hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje, iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papinog osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka Koncila Papa prvi puta napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Assisi s nakanom za uspjeh koncila.

Sazvao II. vatikanski koncil

Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u Baziliku sv. Petra, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: 

- Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti Bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavamo kao sada, pred Nebom i Zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine - rekao je.

Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo.

Objavio encikliku "Pacem in terris"

Papa 11. travnja 1963. objavljuje encikliku "Pacem in terris" (Mir na Zemlji), u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju - miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti.

Papina smrt

Papa Ivan XXIII. posljednji puta se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963., kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir "Balzam". Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali.

Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: 

- Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti. 

Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak 3. lipnja 1963. u 19.49 sati u 82. godini života. Ni jedan papa do tada nije bio tako voljen, ni jedan tako obožavan. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa.

Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj Papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog blaženika.