Dobri ljudi u teškim vremenima: Katica za sve, Mirjana - glavna sestra KBC-a i još 6 dobrotvora

Ime joj je Katica Matešić, zovu je u šali “Katica za sve”, a rođena je u Slunju 19. listopada 1971. godine. Život je podredila radu s djecom, kroz treninge rukometa kao trenerica u ŽRK Drenak Slunj od 2009. godine. Godinama sudjeluje na dječjim kampovima, u zabavnoj školi nogometa, volontira na Plitvičkome maratonu, trailovima u organizaciji AK Plitvice... Također volontira na projektu CK Slunj “Hrvatska uči plivati” kao učiteljica plivanja. Članica je i DVD-a Rakovica.

Express: Koliko dugo ovo radite? Trenerica sam od 2009. godine u ŽRK Drenak Slunj, koji trenutno ima stotinjak dječaka i djevojčica s područja Slunja, Cetingrada, Rakovice i Plitvičkih Jezera. Donedavno sam bila jedini trener u klubu.

Express: Zašto ovo radite? Mnogo se puta postavilo to pitanje, ali odgovor se nudi već time kad se na to samo nasmiješim. Iz osmijeha se može iščitati ljubav prema sportu i djeci. Sport i djeca moj su život. Ljudi poput mene žive sport.

Express: Razumiju li drugi vaše motive? Većina ljudi razumije moje motive te tako imam podršku lokalne zajednice, a isto tako je velika podrška roditelja djece koju treniram.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u ovome što radite? Osmijeh na dječjem licu.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje? Naravno da mislim da okolinu u kojoj živim i radim mijenjam na bolje. Osvješćujemo ljude, a i njihovu djecu, da se što više bave sportom. Kad su u sportu, ljudi razvijaju empatiju, društveniji su, zdraviji i u svakom pogledu sretniji u životu. Isto tako učimo djecu da nije najvažnije u igrama pobjeđivati nego se učimo biti velik čovjek, pružiti ruku jedan drugome u porazu i pobjedi. Kad smo pozitivni i puni pozitivne energije, i naša će okolina biti pozitivnija i bolja.

Tomislav Družanović

Tomislava Družanovića (31) pandemija korona virusa potaknula je na humanitarni rad. Ovaj ugostitelj iz zagrebačkog Stenjevca s kolegama je najprije pomagao ljudima koji u vrijeme lockdowna nisu mogli do dućana, lijekova... Potresi u Zagrebu i na Banovini nagnali su ih samo da rade više. Njima je nagrada ljudski osmijeh, pogotovo dječji.

Express: Koliko dugo ovo radite? U humanitarni rad uključio sam se još u vrijeme pandemije, kad smo organizirano pomagali starijim ljudima i onima koji nisu mogli zbog zdravstvenog stanja odlaziti u dućan, ljekarnu i općenito obavljati osnovne potrebe. Uskočili smo kako bismo im olakšali, a onda je bio onaj potres na Banovini. Od tada je krenulo intenzivnije. Ne samo Banovina nego i lokalne kvartovske akcije te u Zagrebu općenito. Sad je to već više od tri godine.

Express: Zašto ovo radite? Mnogo ljudi me to pita. Iskreno, nemam neki poseban razlog. Mislim da je usađeno u svakog čovjeka, ako može, da pomogne drugome u potrebi. Ne vidim zašto ne. Mislim da svi trebamo biti jedni uz druge u bilo koje vrijeme, ne samo kad je neka nesreća, a i opet je lijepo vidjeti na osobama kojima ste pomogli onaj iskreni smiješak i znak nekog olakšanja. Bar u tom trenutku.

Express: Razumiju li drugi vaše motive? Da jer ja to ne radim sam. Imam mali krug velikih ljudi koji su u bilo kojem trenutku spremni pomoći. To mi daje motivaciju, a drago mi je da i oni počinju sami raditi neke zasebne akcije, u koje se, naravno, opet svi uključimo, pogotovo u Stenjevcu.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u ovome što radite? Ljudski osmijeh je nekako najveće zadovoljstvo, pogotovo dječji. Djeca nisu iskvarena i iskreno pokazuju emocije i takve ‘sitnice’ motiviraju čovjeka za dalje. A, s druge strane, ti ljudi znaju da nisu zaboravljeni i da netko stoji uz njih.

Express: Što vam je najveća frustracija u ovome što radite? Frustracije pokušavam nekako maknuti na stranu. Uvijek prvo gledam ostvariti cilj, a onda vidjeti koje su bile eventualne greške. Mnogo ljudi kaže da je problem u državi, da ona uvijek zakaže. Mislim da to više nema smisla ni spominjati jer se pokazalo istinitim već nebrojeno mnogo puta. Zato je nekako bolje da se mi sami organiziramo, jer onda će bar ići sve kako treba.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje? Da, itekako, jer se taj krug sve više i više širi. Sve više ljudi želi se uključiti u humanitarne akcije i to mi je vrlo drago, pogotovo jer su to mlađe generacije i klinci koji će dati zadnju igračku da bi nekom vršnjaku uljepšali život bar pet minuta. To mi se čini kao ispravan put za generacije koje dolaze.

Martina Peranović rođena je 24. lipnja 1976. godine u Zagrebu, trenerica je taekwondoa i parataekwondoa, sociologinja i kroatologinja. Suosnivačica je Hrvatskog parataekwondo saveza, trenutno direktorica saveza (volonterski). Osnivačica je Rehabilitacijskog centra Sveti Rok. S osobama s invaliditetom radi od 2003. godine. Autorica je prve knjige o parataekwondou u svijetu - “Uvod u parataekwondo”, koja je prevedena na korejski i engleski (čeka se objavljivanje). U Kuću slavnih taekwondoa primljena je 2019. godine u Bangkoku, a 2020. godine dobila je nagradu “Women of Influence” u kategoriji sporta.

Express: Koliko dugo ovo radite? Od 2013. S osobama s invaliditetom rad je počeo sasvim slučajno. U našem taekwondo klubu organizirali smo rekreativne treninge za osobe s intelektualnim teškoćama. Kako su se treninzi u svrhu inkluzije održavali u istom terminu kad i redovni taekwondo treninzi, naši rekreativci poželjeli su udarati vreće i fokusere. Tako smo ih zapravo počeli polako uvoditi u svijet taekwondoa kroz učenje tehnika.

Express: Zašto ovo radite? To pitanje i sama sebi često postavim. Nekad sam znala reći da je taekwondo moj način života. Sad kažem da je parataekwondo moj život. Bilo je situacija u kojima sam željela odustati. Ali sa svakim jutrom dolazi novi izazov. Kad pogledam unazad i sjetim se početaka, shvatim da je učinjeno mnogo... od inkluzije, preko rekreacije, do vrhunskih sportskih rezultata. A najvažnije, učinjen je velik pomak u smislu otklanjanja predrasuda. Porast samopouzdanja kod naših korisnika, smisao, želja za samoostvarenjem kroz sport... Jedno novo mjesto pod suncem za sve nas. Jedna nova velika obitelj.

Express: Razumiju li drugi vaše motive? Ne mogu generalizirati. Svi smo različiti. S jedne strane dobivam veliku potporu. Mnogi se dive postignućima, mnogi su svjesni da su ljubav, altruizam, entuzijazam, ali i odricanje te mnogo truda, uloženi u rad. Najveća su potvrda tomu vesela i ispunjena lica naših parasportaša i rekreativaca. Mnogi ne shvaćaju. Vjerojatno nikad ni neće.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u ovome što radite? Sreća koju vidim na licu naših korisnika. Veselje s kojim dolaze na treninge, nije bitno pada li kiša, snijeg ili grmi. Oni dolaze i žele još. Zajedništvo. Inkluzija, velika obitelj. Posebno me veseli što se brišu sve barijere, što su uključene cijele obitelji, što je na prvome mjestu čovjek a ne njegov invaliditet.

Express: Što vam je najveća frustracija u ovome što radite? Neshvaćanje okoline. Ponekad je teško boriti se i dokazivati očito. Ali nastojim sve gledati pozitivno. To su me naučili korisnici. Jednostavno svi idemo dalje zajedno.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje? Uvjerena sam u to. Ponekad su to puževi koraci, ponekad ide brzinom strijele. Od samih početaka pa do danas, kad pogledam unatrag, vidim da je mnogo učinjeno. Nestaje stigmatizacije, sve se više ljudi uključuje i u programe, ali i u rad. Dogodile su se promjene i na višim razinama. Parasport je u svim segmentima izjednačen s redovnim sportom.

Mirjana Saratlija

Mirjana Saratlija glavna je sestra Odjela za pedijatrijsku intenzivnu medicinu KBC-a Zagreb. S djecom radi već 34 godine, i to na odjelu Klinike za pedijatriju, na kojoj se liječe najmlađi, oni u najkritičnijem stanju. Zbog toga se ovaj posao nikako ne može nazvati klasičnim poslom nego je to pravi poziv. Jer biti s djecom koja od najranije dobi imaju izrazito teška medicinska stanja, pružati im pomoć, brinuti o njima s posebnom ljubavlju i pažnjom, to mogu samo osobe kojima je ovo poziv. Nikako posao. Sestra Mirjana u dugom je radnom vijeku nailazila na izrazito teške situacije, koje je lakše prebrodila zahvaljujući svojim kolegama, s kojima dijeli i teške jednako kao i one sretne, lijepe trenutke.

Express: Koliko dugo ovo radite?

Radim na odjelu dječje intenzivne od 1988. godine. Mijenjao se naziv odjela, ali ne i moja želja za promjenom radnog mjesta. To je odjel koji skrbi o vitalno ugroženoj djeci od novorođenačke dobi do 18. godine.
Express: Zašto ovo radite?

Zašto to radim? Osjećam da je to najbolje mjesto na kojemu mogu biti korisna.

Express: Razumiju li drugi vaše motive?

- Većina ljudi ne razumije moje motive. Ne shvaćaju težinu posla. Znaju mi reći: ‘Svašta ti vidiš’. Kao da sam u prolazu. Nisu svjesni da je to moj život. Sve što je vezano za djecu tumači se kao igra i razonoda. Možda to i jest tako ako svoj poziv smatrate kao dar koji dijelite s drugima.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u ovome što radite?

Nema veće sreće nego podijeliti osmijeh sa sretnim djetetom i zahvalnim roditeljem. Ništa nije ljepše od osjećaja koji puni srce kad je sve prošlo kako treba. To je ono istinsko zadovoljstvo koje mi daje snagu za dalje.

Express: Što vam je najveća frustracija u ovome što radite?

Kad je ishod liječenja djeteta nepoželjan, tada dolazi do frustracija jer ste u tom trenu nemoćni. No tad mi kolege međusobno dijelimo i prolazimo tužne trenutke zbog toga, a međusobno dijelimo i sve one lijepe i sretne trenutke.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje?

Jedanput mi je kolegica rekla da ne mogu mijenjati svijet. Istina je da ne mogu. Ono što mogu je pokušati svoju mikrookolinu mijenjati na bolje. Raditi savjesno, odgovorno, ponizno, s poštovanjem, cijeniti tuđi rad i mišljenje, pomagati drugima, educirati se, biti uzor, raditi na sebi, ne posustati, stisnuti zube kad je najteže i ići dalje uzdignute glave. Nikad ne prestajem slijediti svoj san bez obzira na godine, one su samo broj.

Filip Maras

Filip Maras volonter je u udruzi Krijesnica, koja pomaže djeci i oboljelima suočenim s malignim bolestima. Ovaj mladi dečko slobodno vrijeme posvećuje djeci, i to onoj kojoj je pomoć itekako potrebna. Udruga Krijesnica, između ostalog, ima hvalevrijedan projekt te svake godine organizira rehabilitacijske kampove za djecu koja su se izliječila od tumora, a Filip je jedan od volontera koji brinu o djeci tijekom kampa. S obzirom na to da su dane, tjedne i mjesece hrabri mališani provodili u bolnici, odlazak u kamp svima je veliko uzbuđenje i zbog toga mu se posebno vesele, a Filip se brine da se djeca što bolje provedu, da su im dani u kampu što kvalitetniji i da se zabave kao nikad prije, a pritom vodi računa da se nikome od njih ništa ne dogodi.

Express: Koliko dugo ovo radite? Volontiranjem u Krijesnici bavim se četiri godine. Nažalost, ne toliko intenzivno zbog situacije s epidemijom korona virusa, ali trudim se sudjelovati koliko mogu i koliko uspijem uskladiti volontiranje s privatnim obavezama.

Express: Zašto ovo radite? Nema baš pravog odgovora na to pitanje jer tko se time bavi jednostavno osjeća da pomaže sebi pomažući drugima.

Express: Razumiju li drugi vaše motive? Mislim da ne razumiju svi moju motivaciju, ali ni ne trebaju jer ne radim to da bih dokazao nekome nešto.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u ovome što radite? Upoznavanje novih različitih ljudi, koji uglavnom žele jednostavne vrijednosti u životu i zbog toga čujem vrlo lijepe životne priče i iskustva drugih.

Express: Što vam je najveća frustracija u ovome što radite? Kad vidim i gledam nepravdu i nepoštenje, a ne mogu ništa više učiniti da poboljšam situaciju.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje? Ne mislim, ali u tome i jest bit svega - potruditi se promijeniti stvari i vidjeti idu li na bolje. Jer ako ne mijenjaš ništa, ne možeš niti očekivati da će nešto krenuti na bolje.

Froukje van der Zee

Froukje van der Zee jedna je od petero mladih ljudi iz Nizozemske koji se školuju za veterinarske tehničare, a koji su došli u Hrvatsku, točnije u Osijek. Tamo je stigla s prijateljima kako bi volontirala u skloništu za napuštene životinje preko Erasmus programa, koji im financira sve troškove boravka. U ovom će skloništu u Osijeku provesti dva mjeseca kako bi se brinula o psima, koje obožava paziti i skrbiti o njima, a četveronožni čupavci dvostruko vraćaju ljubav koju im darujete.

Express: Koliko dugo ovo radite? U Hrvatskoj volontiram u udruzi Pobjeda od 14. studenog 2022. godine, s još četvero prijatelja iz Nizozemske.

Express: Zašto ovo radite? Zato što želimo naučiti više o skloništima za životinje u nekoj drugoj zemlji izvan Nizozemske. Uostalom, odlično je iskustvo stažirati u inozemstvu te pomagati psima i brinuti se o njima.

Express: Razumiju li drugi vaše motive? Većina razumije naš motiv za dolaskom u Hrvatsku kako bismo stekli novo iskustvo i znanje.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u ovome što radite? Što vidimo da radimo nešto korisno i usrećujemo druge svojim radom.

Express: Što vam je najveća frustracija u ovome što radite? Vidjeti toliko pasa koji žive u azilu i nemaju dom.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje? Svakako. Svako volontiranje, pomoć drugima, ljudima, životinjama, mijenja okolinu na bolje. U ovom azilu svaki par ruku može mijenjati stvari na bolje - svaki prošetani pas iz azila, svaka kućica napunjena slamom kako bi psima bilo toplije, svaki pas odvezen veterinaru uspjeh je sam po sebi jer mijenjati nečiji život najbolje je i najljepše što možete učiniti.

Ante Damjanović

Ante Damjanović kroz udrugu Zelene i plave Sesvete godinama radi na podizanju kvalitete života u svojoj lokalnoj zajednici. Društveno je angažiran, kaže nam, od djetinjstva, objašnjava nam kako je u njegovoj obitelji to bio način života i jedino ispravno. Express: Koliko ste dugo društveno angažirani? Rođen sam u velikoj obitelji, u malom livanjskom selu, kad nije bilo nikakve mehanizacije nego su ljudi bili upućeni jedni na druge. Brinulo se i skrbilo za sve one koji su iz bilo kojeg razloga u nekoj naročitoj potrebi. Na preduskrsni blagdan Velikog petka nije se ništa radilo osim priprema za Uskrs. Jedino bi djed, dok je mogao, ili otac, ako bi kojim slučajem dobio slobodne dane u u Njemačkoj, odlazio orati onima koji to nisu mogli bez nečije pomoći. Dok smo još bili djeca, kad nije bilo oca, majka je vodila računa da se ne propusti učiniti neki napor za one koji su u potrebi, tako da nam je u obitelji taj angažman bio usađen od malih nogu.

Express: Koji vas motivi vode u tom angažmanu? Ljudi su socijalna bića. Imaju oči i mogu vidjeti. Imaju uši i mogu čuti. Imaju pamet i mogu znati. Oni koji vide, čuju, znaju… onda ih se to tiče, onda moraju nešto učiniti što je u njihovoj moći. Ako znaju, onda se moraju loše osjećati ukoliko ništa ne poduzmu, ništa unutar svoje moći. Uvijek sam se divio onima koji u sebi imaju ugrađene te fine senzore za nevolju ili potrebu drugog, koji čine dobre stvari s lakoćom, ne očekujući pritom nikakve laude.

Express: Razumije li okolina vaše motive? Kako kad. Nerijetko se susrećem s pitanjem ‘Što ti to treba?’ i ‘Na što ti gubiš vrijeme, imaš petero djece’. Onda mislim da oni ne razumiju kako je činiti nešto za opće dobro ili naprosto za nekoga tko je u potrebi najbolja preporuka i molitva za vlastitu djecu, obitelj, bližnjega. Sve moje bogatstvo su moja obitelj i moji prijatelji. Dobri ljudi. Time, hvala Bogu, ne oskudijevam. Mislim da su i moja djeca stekla potrebu da se okruže dobrim ljudima. I to je već velika stvar.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u tome? Osjećaj da nisam izdao sebe, nauk moje majke, način života moje obitelji. Uvijek sam bio ponosan što su prosjaci i nerijetko Ciganke (ovo nije pejorativno, tako se tad bez ikakve poruge govorilo) izravno generacijama dolazili mojoj materi na konak. Tako je bilo i u ratu. U kući su noćivali ljudi odsvakud. Vjerojatno sam, ako ne jedini onda barem jedan od rijetkih koji su bili u svim enklavama u BiH kojima su Hrvati u nekom periodu bili odsječeni, u potpuno neprijateljskom okruženju. Nisam im sigurno pomogao onoliko koliko su oni trebali, ali sam bio tamo, sam ili s prijateljima, pokojnim Slobodanom Langom i Ivanom Bagarićem, Markom Radošem, Brankom Čulom… Bili smo, vidjeli i nismo mogli zaboraviti. Nismo se mogli praviti da ne znamo. Tako je, primjerice, nastao i humanitarni konvoj Bijeli put. Zagrljaji Hrvata pri dolasku konvoja ‘Bijeli put za Bosnu srebrenu’ u Lašvansku dolinu, potoci njihovih vrelih suza nešto su najvrednije što sam u životu doživio.

Express: A što vam je najveća frustracija? - Susresti se sa sebičnošću. Obiješću. Ohološću i bešćutnošću. Kad, recimo, u Sesvetskom Kraljevcu kao udruga Zelene i plave Sesvete okupimo stotinjak ljudi i odvezemo dvadesetak kamiona otpada i kada, dva dana nakon što smo sve počistili, zloćudni ljudski tumoroidi počnu ponovno zatrpavati smećem tek očišćeni put uz kanal. Ili kad okupimo petstotinjak Sesvećana, cijele obitelji, mnoštvo djece, i posadimo 280 sadnica, a onda nam tumoraste ljudske tvorbe posijeku nekoliko sadnica. Ili kad nam u Sesvetskom Kraljevcu, usred državne šume, posijeku 283 stabla (10.000 m2) i zatrpaju to s 10.000 kubika građevinskog, komunalnog i tko zna kakvog otpada. Sve smo dokumentirali, imenom i prezimenom prozvali inspiratore i počinitelje. I ništa. Nema inspekcije. Nema policije... Nema kazne, nema pravde. Nema države…

Express: Smatrate li da mijenjate okolinu nabolje? Udruga Zelene i plave Sesvete poduzima mnoge aktivnosti ne bi li ljude informirala, potaknula, samim tim, ako može, učinila ih odgovornim i poduzetnim, i mislim da smo na tom planu učinili mnogo. Jer Sesvete su tipična migracijska sredina. Stanovništvo se u 30 godina udvostručilo. Sad smo po broju stanovnika i po površini najveća gradska četvrt. I najzapuštenija četvrt. Peti grad u državi. Mislim da je sesvetska samosvijest u narastanju, da Sesvećani postaju svjesni svoje snage, ali i odgovornosti. Uvjeren sam da smo kao udruga u bitnome utjecali na te procese zrenja. Jer Sesvete su naš dom.

Jasna Vrhovac

Jasna Vrhovac iz Kastva pored Rijeke vodi udrugu Pomozimo – riječka građanska inicijativa, pomaže siromašnima, gladnima. Za nju ne postoji nemoguće, njena je energija nepresušna. Prije nekoliko godina na ulici je našla kuvertu sa 7000 eura, na njoj je pisalo samo “Tata”. Pronašla je osobu koja je novac izgubila, a nagradu nije htjela uzeti. Posebno je osjetljiva na samohrane majke koje djeci nemaju što dati jesti. I ona je bila u takvoj teškoj situaciji.

Express: Koliko se dugo bavite humanitarnim radom? Moj cijeli život prožet je empatijom i humanitarnim misijama. Počela sam spašavanjem i steriliziranjem napuštenih životinja. Aktivnim humanitarstvom bavim se pet godina.

Express: Zašto to radite? Zato što me dobra djela upotpunjuju kao osobu i primjetno iz dana u dan budem sretnija.

Express: Razumiju li drugi vaše motive? Moram priznati da nisu svi ljudi iz moje okoline shvaćali zašto ponekad noćima ne spavam, zašto ponekad ne stignem skuhati ručak ili idem umorna na posao, no tijekom vremena ne samo da su shvatili nego su i sami postali aktivni u mojim misijama.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u tome? Kako sam i ja bila samohrana majka dvoje djece, bazirala sam se baš na tu ugroženu skupinu. A zagrljaj djeteta kojem daš nadu u bolje sutra i njegov osmijeh, kao i suze radosnice majke, najveća su mi nagrada.

Express: A najveća frustracija? Inertnost državnih institucija. U jedinicama lokalne samouprave postoje deseci, ili čak stotine stanova koji zjape prazni, a samohrani roditelji plaćaju astronomske iznose za, nerijetko, neadekvatan smještaj. Potom me frustrira silna papirologija koju morate priložiti CZSS-u za zajamčenu minimalnu naknadu ili jednokratnu pomoć, koju ne dobijete kad je trebate nego kad se riješe papiri, a to je uvijek prekasno. Zatim, gradske subvencije stanarine, a nepisano je pravilo da najmodavac drži podstanare na crno, te se one ne mogu iskoristiti koliko god male bile. Itd.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje? Svakako. Svi u mojem okruženju na neki se način bave humanitarnim radom, pomažu, voze donacije, vode ‘našu djecu’ u kino, šetnju, na more... I za kraj, ja to ne bih nazvala radom. To je za mene poziv. Misija koju moram i želim izvršiti.