Djevojčica (5) me pitala: ‘Teta, imaš li ti mamu i voliš li je?'

Stajala sam na stepenicama ispred Doma za nezbrinutu djecu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. U glavi mi je bio uragan misli i pitanja što ću zateći kad uđem.

Kako ću se postaviti prema djeci koja su ostavljena tek na početku života, koja nemaju roditeljsku ljubav, koja nemaju toplinu svog doma, koja nisu ni svjesna gdje su i što im je život priuštio... Očekivala sam tužna mala nevina lica u suzama zbog neizrecive nepravde koja im je servirana tek kad su, ili možda još ni nisu, postali svjesni sebe. Pokušala sam se pripremiti, ali potpuno uzalud. Pri ulasku u golemo zdanje, staro više od stotinu godina, oduševio me veseli i zvonki žamor iz daljine. Na svakom zidu dječji crteži, poruke ljubavi, budućnosti, života. Izašli smo iz “veselog” predvorja, gdje roditelji ili članovi obitelji dočekuju mališane. Penjemo se na kat i ulazimo u hodnik u kojem je desetak vrata. Iza svakih je jedna grupe djece, ovisi o dobi. Svaka nosi svoje ime...

Prvo smo kročili među “Štrumpfove”. Ta grupa ima 14 djece, od kojih je 6 na dnevnom boravku, odnosno odlaze kući nakon majčina radnog vremena.

- Bok, teta! Zašto imaš tu ogrlicu? Kako si se našminkala? Imam i ja čizme, ali i tvoje su lijepe – stizala su vesela pitanja jedno za drugim. No zbog jednog sam izgubila tlo pod nogama i u djeliću sekunde me vratilo u brutalnu realnost u kojoj se nalazim:

Teta, imaš li ti mamu i voliš li je - pitala me curica (5), koju ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Ana. Nisam znala što bih joj odgovorila. Pokušala sam prebaciti fokus natrag na ogrlicu, ali znatiželjno dijete silno je htjelo odgovor. Jedva sam izustila: “Da”.

Osmijeh joj se razvukao i nastavila je: “I ja volim svoju mamu. Jako je volim”. Svaka ta njezina riječ parala mi je srce. Glumila sam da sam hladna i okrenula sam priču na barbike.

Ana i njezina najbolja prijateljica Ivana (ime koristimo za potrebe teksta) zajedno su u domu malo više od godinu dana. Ana i Ivana svaki se dan skupa igraju, svaki dan se i svađaju, ali se vrlo brzo pomire. Njih dvije su nerazdvojne.

Ana svaki dan u dom dolazi na dnevni boravak jer njezina majka radi i tijekom dana je mora ostavljati na brigu u dom. Ivana i njezin mlađi brat ostavljeni su zauvijek u domu.

- Ja ti, teta, neću imati nikada dečka, samo prijateljice. Dečki su zločesti, znaš - kratko mi je rekla i otrčala po drugu barbiku, koja se zove Stela, kako bismo je skupa uređivale.

Obje su mi pokazale i veliku Barbie kuću, s kojom se najviše vole igrati. Od desetak curica koje su bile u grupi taj dan pažnju mi je zaokupila jedna posebna. Nazvat ćemo je Nina. Ona je bila drukčija od drugih. Sama, tiha, mirna... S nekom posebnom tugom u očima. Za koji trenutak doznala sam i zašto. Nju su tri puta udomili i tri puta je vratili u dom, a ima nepunih šest godina.

- Vrlo je važno reći da se udomitelji ili posvojitelji moraju što dulje družiti s djetetom. Postoji određeni rok upoznavanja te budući roditelji trebaju znati sve o djetetu. Najbolje je ne imati nikakva očekivanja te prvo upoznati dijete. Samo sretni ljudi mogu imati sretnu djecu. Sva ova djeca su traumatizirana na svoj način, što od bioloških roditelja što od života u domu. A što je dijete starije, posljedice su veće. Zato udomitelji ili posvojitelji moraju biti pozitivni ljudi, širokih pogleda, trebaju voljeti ljude i život – rekla nam je Jelica Belošević, voditeljica Odjela skrbi o djeci od 0 do 7 godina.

Od kada ona radi, a to je blizu 40 godina, 1100 djece je posvojeno, a ono što ističe kao najvažnije jest da su posvojitelji odtugovali nemogućnost biološkog roditeljstva kako bi bili sposobni voljeti posvojeno dijete. U Domu u Nazorovoj je trenutačno 63 djece, a 15 ih je na boravku. Sve njihove životne priče uvijek su vrlo slične. Ili dolaze iz obitelji koje nemaju podršku okoline, ili su bili zlostavljani, ili su biološki roditelji shvatili da se jednostavno ne mogu brinuti za djecu. Svaka priča je tužna i uznemirujuća na svoj način, ali da ova djeca koja su u domu imaju gotovo sve, imaju. Ali ono najvažnije, ono što im nitko na svijetu ne može zamijeniti, roditelje i roditeljsku ljubav, nemaju.

Tete u domu zaista se trude pružiti im sve kako bi imali najljepše moguće uvjete za život. Dani su im ispunjeni raznim igrama, odlascima na izlete, odlascima u vrtić nedaleko od doma, gdje se druže s drugom djecom. Ljeti djecu vode na obalu, a zimi u planine. Čine sve kako bi mališani zaboravili gdje su i zašto su ondje. Najviše se vesele rođendanskim zabavama, kad skupno idu u vrtić na proslavu, a prijatelji iz vrtića dolaze k njima u posjet i na druženje. Tijekom tih veselih dana i trenutaka zaborave na sve. Naravno, ima puno suza i tuge, ali tete čine sve da što prije zaborave. Ima i one djece koja neće zaboraviti jer se ne mogu ni sjetiti. Najmlađe dijete koje je došlo u Dječji dom Zagreb bilo je staro samo tri dana.

- To je sad puno rjeđe, ali imali smo mnogo takvih slučajeva – govori voditeljica dok hodnikom prilazimo sobi s prozorima. Unutra leži šest zamotanih “buhtlica”. Cijela soba ima onaj slatkasti miris beba, znate onaj, kad vas odmah preplave emocije i osjećate se pozitivnije, veselije... Ulazimo, a njih pet spava. Lica su im nevina i blažena, potpuno nesvjesni života. Samo jedan od njih gleda nas plavim prodornim pogledom, a majušno lice odjednom se proteže u grimasu i dernjava počinje. Iz petnih žila počinje plakati, a teta s bočicom dotrčava u nekoliko sekundi.

- To glad progovara - objašnjava nam i hrani dječaka od samo nekoliko mjeseci. Ponovno je zavladala tišina. Imam osjećaj da bih ih sve uzela, sakrila ispod jakne i bez razmišljanja odnijela kući. Svih šestero, svih 15, ma svih 63. Oči su mi se napunile suzama gledajući u njih tako malene, ostavljene, same...

- Dati pristanak za posvojenje djeteta majci je sigurno jedna od najtežih odluka u životu, ali i izraz ljubavi i odgovornosti jer mu tako daruje druge roditelje. To su unutarnje borbe i strahovi koje malo ljudi može razumjeti i opravdati. No s druge strane, ima roditelja koji teško zlostavljaju svoju djecu i zanemaruju njihove osnovne životne potrebe, zbog čega se pokreće sudski postupak oduzimanja prava roditeljima na roditeljsku skrb. Dok god se roditeljima ne oduzme roditeljska skrb ili dok oni ne daju pristanak za posvojenje, djeca mogu biti zbrinuta u domu ili u udomiteljskoj obitelji. Ima obitelji udomitelja koje se lijepo brinu o djeci, ali i slučajeva u kojima su nam vraćali djecu jer se nisu mogli nositi sa svim izazovima roditeljstva – kaže nam voditeljica.

Djeca su u prosjeku oko godinu i pol na smještaju, a kako nam objašnjavaju u domu, u Hrvatskoj nema profesionalne obitelji udomitelja koji znaju raditi s djecom koja su traumatizirana zbog života prije, kao ni dovoljno parova udomitelja koji bi primili djecu. Nakon obilaska, vraćamo se k Štrumpfovima. Cure su odjevene u baletne opravice jer im uskoro počinje sat baleta. Sve su prekrasne i presretne u ružičastim haljinama i s vrpcama u kosi. Balet je u posebnoj dvorani, gdje su im ispunjene želje svake curice koja želi biti balerina, gdje nemaju doticaja sa stvarnošću. U svojoj su bajci i uživaju, samo se smiju i lebde po prostoriji od sreće i zadovoljstva. Pripremile su nam kratku predstavu, a svaka od njih je izgledala kao da je pod svjetlom reflektora u HNK.

- Je li ti bilo lijepo? Zar nismo lijepe - pitaju. Ma djevojčice moje drage, najljepše ste.

Nakon dva sata više me ne prate onaj strah, nelagoda i praznina nego su ih zamijenili srce puno ljubavi i topline prema toj djeci, divljenje ženama koje se toliko požrtvovno brinu o tim mališanima i pokušavaju im uljepšati i ispuniti život.

- Tu nam je najljepše i nikad nećemo otići odavde – dobacuje mi curica s početka priče i trči mi u zagrljaj. Prate je i druge, grle me i daju mi poljubac za oproštaj. Nadam se da im se ova posljednja rečenica neće ostvariti nego da će pronaći dom pun ljubavi kako i zaslužuje svatko od njih, a da će ovaj dom i period života ostati samo davna uspomena i vrata za neki novi, bolji, sretniji život.

- Bok, teta, dođi nam opet! - viču mi na izlasku. Doći ću jednom opet i nadam se da nikoga od vas tamo neću zateći nego da ćete ići na balet veselo poskakujući između svojih novih mame i tate...