Epidemija emotivno-komunikacijskih smetnji kod djece traži zajednički dogovor i suradnju. Nije to samo pitanje pretjerane digitalizacije i fokus ne bi trebao biti na prozivkama onih koji su za digitalizaciju i obrnuto
Djeca su sve više nespremna za školu, je li napokon vrijeme da ozbiljno saslušamo stručnjake?
U Splitsko-dalmatinskoj županiji ove jeseni u školu nije krenulo prvašića koji bi mogli popuniti cijelu školu srednje veličine. Odgođen im je upis zbog raznih razloga. Dio djece zaista treba još godinu dana igranja, kako se to voli reći, dio djece ima ozbiljne i realne zdravstvene razloge, no stručnjaci i prosvjetari upozoravaju kako je sve više smetnji kod djece kojih u toj dobi ne bi smjelo biti. Od lošega govora, nemira, nesamostalnosti, pa do, grubo rečeno, djece s kojom se njihovi roditelji jednostavno - ne bave. Sve više stručnjaka ističe frazu “ekranizam” - pretjerano prepuštanje djece ekranima izaziva vidljive loše posljedice. O tome pedijatri, psiholozi, psihijatri, terapeuti i znanstvenici u području mentalnog zdravlja, ali i mozga, ozbiljno govore već godinama. Odgoda upisa mehanizam je da se pomogne djetetu, to je nesporno. No neophodno je da roditelji i škole surađuju. Jednako kao što škola mora uvažiti mišljenje roditelja koji je najbliži svom djetetu, taj odnos mora biti dvosmjeran. A to znači da roditelji moraju prihvatiti mišljenje i procjene struke, čak i kad im se ne sviđa.