Diktator spasio Putina od udara Wagnera: Želi atomsko oružje, koronu liječio votkom i hokejem

U jeku pandemije bjeloruski svemoćnik Aleksandar Lukašenko poručio je svojim sunarodnjacima da se u borbi protiv koronavirusa oslone na votku, saunu i hokej te da nastave raditi na svojim farmama. 

- Traktor može sve izliječiti. Bolje je umrijeti stojeći nego živjeti na koljenima. Ovdje nema virusa, ne vidim ih -  poručio je Lukašenko 2020. nakon što je odigrao hokejašku utakmicu.

Bio je to samo jedan u nizu bizarnih proglasa čovjeka koji Bjelorusijom vlada od 1994., a ni nekoliko pokušaja da ga se zbaci s vlasti nije uspjelo.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ovaj bjeloruski autokrat rođen 1954. godine tipičan je politički produkt bivšeg Sovjetskog Saveza. Raspad te velike zemlje doživio je vrlo emotivno. Do samog kraja se zalagao za njeno očuvanje. S početkom ruske invazije na Ukrajinu potpuno se priklonio Putinu, dozvolivši ruskim snagama da s teritorija Bjelorusije uđu u Ukrajinu prvog jutra invazije. Od tada do danas bio je važan faktor za Putina, a nakon pregovora s Prigožinom oko zaustavljanja juriša Wagnerovaca na Moskvu, njegova uloga postala je još važnija.

Oca nikad nije upoznao

Rođen je u gradiću Kopysu nedaleko od Vitebska. Odgojila ga je majka, inače mljekarica, koja mu je zatajila identitet oca. Maleni Aleksandar stoga je tijekom školovanja često bio meta vršnjačkog nasilja jer je dijete neudate žene.

Završio je pedagogiju i agronomiju sredinom 70-ih godina. Nakon toga je proveo nekoliko godina kao časnik pograničnih postrojbi zadužen za političko obrazovanje. U komunističkoj Bjelorusiji, tada djelu Sovjetskog Saveza, brzo je napredovao te postao rukovoditelj sovhoza -  velike državne farme.

Uspinjući se na političkoj ljestvici, 1990. godine je izabran za zastupnika u Vrhovnom sovjetu Bjelorusije. Tamo se zdušno zalagao protiv raspada Sovjetskog Saveza.

Na prvim slobodnim izborima za bjeloruskog predsjednika natjecao se kao nezavisni kandidat. Mnogi su ga u to vrijeme smatrali potpunim autsajderom, no njegov populistički pristup donio mu je 45 posto glasova, dok u drugom krugu osvojio čak 80 posto. U  narodu je tada imao i nadimak.  Od milja su ga zvali 'baćka' (otac).

Te iste godine uspješno je suzbio pokušaj parlamenta da ga opozove, a dvije godine kasnije organizirao referendum kojim je produžio svoj tadašnji predsjednički mandat s četiri na sedam godina, a buduće predsjedničke mandate s četiri na pet godina. 
Na idućim izborima 2001. pobijedio je bez većih problema, a tri godine kasnije putem referenduma ishodio je ukidanje ustavnih odredbi o ograničenju mandata.

Kroz referendum donio je izmjene zakona i ustava kako bi imao više ovlasti i neograničenu mogućnost ponovnog izbora. Parlamentu je oduzeta moć, liberalna oporba marginalizirana, a mediji cenzurirani. Neki oporbeni političari su nestali bez traga, prosvjedi su bili ugušeni.

Stil oca nacije Lukašenko njeguje cijelo vrijeme. On se, primjerice, brine da krave nisu previše prljave i da imaju dovoljno hrane. To je tipično za njega. Tako je zbog lošeg stanja na jednom poljoprivrednom posjedu, smijenio nekoliko rukovoditelja, a u isto vrijeme smjenio je i ministra poljoprivrede.

Često se čuje da je Lukašenko u svojoj zemlji održao neku vrstu 'mini Sovjetskog Saveza'. To se odnosi na relativno uspješan industrijski i poljoprivredni sektor koji ima koristi od državne potpore, a prije svega od političkog saveza s Rusijom.

Valerij Karbalevič, politički stručnjak i autor Lukašenkove biografije, o pojavi autoritarne vladavine u Bjelorusiji kaže: 
 - S jedne strane, Lukašenko je bio gladan vlasti i nije želio nikakva ograničenja. S druge, u društvu je postojala čežnja za redom u sovjetskom smislu - napisao je.

Lukašenko se cijelo vrijeme svoje vladavine zemljom od 10 milijuna ljudi oslanja na obavještajnu službu KGB, koja u Bjelorusiji i danas nosi to ime, kao nekada u Sovjetskom Savezu.

Oporba se bunila, ali Lukašenko opstaje silom

Kad je Lukašenko 2006. treći put izabran za predsjednika bjeloruska oporba je njegov trijumf proglasila prijevarom. Tada su najavili njegovo rušenje uličnim prosvjedima. No od toga nije bilo ništa. Oporba je bila razjedinjena, a dio glavnih oporbenjaka Lukašenko je stavio pod posebne policijske mjere.

Europska unija je zbog takve političke represije nametnula Bjelorusiji sankcije, no ukinuli su ih nakon što Lukašenko počeo popuštati, približavati se Zapadu i prividno se distancirati od Moskve. Ponovno je pobijedio 2010., ali i pet godina kasnije. Tada je osvojio 83,5 posto glasova. Nakon izbora 2020. uslijedile su velike demonstracije i prosvjedi oporbe, koje je ugušio. Postao je predsjednik i šesti put.

Rusiju ipak smatra smatra svojim najvećim saveznikom, a od Putina je godinama dobivao i znatnu financijsku pomoć. Invazija na Ukrajinu pretvorila ga je u jednu od ključnih figura rata. U Bjelorusiji su bili prvi pregovori između ruske i ukrajinske strane. Ove godine potpisan je sporazum prema kojem će Rusija na teritoriju Bjelorusije rasporediti dio svog nuklearnog arsenala.

Prije nekoliko tjedana rekao je kako je počelo prebacivanje taktičkog nuklearnog oružja iz Rusije na teritorij njegove države.

- Predsjednik Rusije Vladimir Putin me je obavijestio kako je potpisao ukaz o našim akcijama o raspoređivanju nuklearnog oružja u Bjelorusiji. Dakle, radi se o konkretnom dokumentu. Donijeta je odluka koja je nastavak onoga što je usmeno rečeno. Trebalo je u Bjelorusiji pripremiti i mjesta skladištenja. Sve smo to uradili, zato je već počelo prebacivanje nuklearne municije - rekao je tada Lukašenko.