Diktator protiv diktatora. Ili kako se Plenković i Milanović optužuju za ono što i sami rade

Može li se diktatorskim metodama boriti protiv diktatora?

Andrej Plenković optužio je ovoga vikenda predsjednika Zorana Milanovića za "autoritarno, nedemokratsko, diktatorsko i faraonsko ponašanje", kao i za njegove tvrdnje kako mora pobijediti da HDZ ne bi zavladao svim institucijama, da Plenković ne bi bio diktator, "a potpuno je obrnuto".

Istodobno, Predsjednik Zoran Milanović optužio je Plenkovića da je "svoje diktatorsko nasilje usmjerio prema jedinim preostalim institucijama hrvatske države koje ne kontrolira, prema Hrvatskoj vojsci i obavještajnoj službi", naglašavajući kako je premijer upravo njega "prepoznao i označio kao jedinu branu i smetnju za ostvarenje svoje diktature".

I tako, dobili smo novo poglavlje priče Diktator protiv diktatora.

Zavladali scenom

Plenkovića se već osam godina optužuje da je diktatorskim metodama zagospodario strankom, koalicijom, parlamentom, tužiteljstvom, policijom, tajnm službama, sudovima i institucijama. 

A Milanovića, kao navodno jedinu branu Plenkovićevoj diktaturi, optužuje se da zabranjuje govoriti načelnicima Glavnog stožera, da im zabranjuje nastupe na komemoracijama, Vijećima za obranu i pred saborskim Odborom, kao i da koristi tajnu službu da bi se oprao od optužbi da je ruski plaćenik. Ali i da je proljetos razbucao SDP-ovu kampanju i prisilio svoju bivšu stranku da ga prihvati kao svog premijerskog kandidata.

"Ne prepoznaje Plenković ono najvažnije: moju čvrstu i nepokolebljivu namjeru da branim hrvatsku demokraciju, hrvatske državne interese i interese hrvatskih ljudi", piše Milanović na Facebooku.

I tako, svaki diktator hvali se borbom protiv diktature onog drugog, pa makar posezao za diktatorskim metodama.

Plenkovića takve optužbe prate već godinama, otkako je potjerao Mostovce iz Vlade, pokorio institucije, marginalizirao Hrvatski sabor, zastrašio novinare, eliminirao stranačku oporbu, promijenio problematične državne odvjetnike, "orbanizirao" državu.

Nasilnik s Pantovčaka

Ali ni Milanović nije u svojoj političkoj karijeri bio pošteđen optužbi za diktatorsko ponašanje. Izbacivao je protivnike i kritičare iz stranke, vrijeđao i ponižavao stranačke suparnike, optuživalo ga se da koristi represivni aparat za obračun s protivnicima, na Pantovčaku se nošen funkcijom ponašao kao nasilnik, vrijeđao kritičare, pokušavao se kao predsjednik progurati čak i za premijerskog kandidata, a odnosom prema generalima potvrdio je svoju sklonost prema političkom diktatu.

Ali za to nije još dobio kritike svojih birača, sljedbenika, simpatizera. Jer se njega, kao što se sam pohvalio, smatra jedinom branom Plenkovićevoj i HDZ-ovoj diktaturi. 

Treba li nam onda jedan diktator da bi zaustavio drugog diktatora?

Što Plenki, to i Zoki

Plenković je vrijeđao novinare, ali to je radio i Milanović. Plenković kontrolira svoju stranku, ali Milanović još uvijek drži SDP u talačkoj krizi. Plenković eliminira protivnike u koaliciji, ali i Milanović je kao premijer vodio rat s IDS-om, kao i sa Slavkom Linićem.

Plenković želi kontrolirati represivni aparat i tajne službe, ali i Milanović je kao premijer, a čini to sada i kao predsjednik, vodio računa da ima prijatelja na čelu policije ili svog čovjeka na čelu tajne službe, pa je tako bivši šef SOA-e sada savjetnik na Pantovčaku. 

Plenkovića se optužuje da nema protukandidata u stranci, a na svojim zadnjim izborima za predsjednika SDP-a nije ga imao ni Milanović.

Obojica se međusobno optužuju za kršenje Ustava. Dok istodobno krše Ustav. Dobivajući za to podršku sa svoje strane političke barikade. Ili svoje strane Ustavnog suda.

Diktatori, naši i vaši

Vladajuća koalicija bespogovorno će podržavati sve Plenkovićeve poteze, ali to isto čini i Milanovićeva bivša stranka, kao i njegovi birači, glasači i simpatizeri.

I konačno, Plenković i Milanović doveli su nas u problematičnu poziciju da se jedno diktatorsko ponašanje opravdava borbom protiv druge diktature. 

Ako se želimo suprotstaviti Plenkovićevoj diktaturi, moramo pustiti Milanovića da se ponaša kako hoće: da ušutkava generale, da se kandidira na parlamentarnim izborima, da koristi tajne službe, da upravlja oporbom, da vrijeđa i ponižava sve koji mu stanu na put.
Plenković kaže ovoga vikenda kako "HDZ drži Hrvatsku na pravoj strani povijesti i prava, i na pravoj strani morala". Isto govore i svi oni koji Milanoviću toleriraju sve poteze jer ga prihvaćaju kao uzdanicu u obrani od HDZ-ova nemorala.

Pa i kad političkom odlukom spriječava "politizaciju" vojske i nastup načelnika Glavnog stožera pred saborskim odborom.

Ucijenili građane

Plenković i Milanović podijelili su državu, zauzeli blokovsku političku scenu, zakrčili prolaz novim opcijama i novim oporbenim snagama, ucijenili građane porukama kako moraju pristati na njihovo diktatorsko ponašanje kako bi se oduprli diktaturi druge strane.

Pa i po cijenu zakona, Ustava, demokratskih institucija, dobre političke prakse i civiliziranog ponašanja.

Tko je protiv Milanovića, taj je za HDZ. I obrnuto.

Uvukli su čitavu državu u svoje diktatorske obračune, a dok se oni bore za političko preživljavanje, demokratska kultura nepovratno tone u blato.

Nude nam izbor između dviju diktatura. A nijedna nema nasmiješeno lice.