Dan sjećanja na nestale ljude u Domovinskom ratu: 'Umrli su za domovinu, a bili sinovi za život'

“Gledao sam ga kako odlazi, to jutro 11. rujna 1991. godine, jutro koje mi je promijenilo život. Rekao je da ide braniti domovinu. Dao nam je tri kratka poljupca - mami, mom mlađem bratu i meni. Mama je plakala. Još povremeno osjetim njegovu ruku na kosi. Čekao sam ga danima. Vukovar je pao. Imao sam tad 10 godina i bio sam prisiljen naučiti što su bol, strepnja i nada. Sljedećih godina uslijedila su tapšanja po ramenu, bit će sve u redu, govorili su. Ali nije. Mama je tražila tatu, a ja sam zadaće pisao sam. Mama je bila hrabra žena. Nikad nije rekla da joj je teško, a bilo je. Odrastao sam, a ne znam kako je to imati tatu, dobiti njegov savjet, da li bih bio isti ovakav čovjek da je on živ. Moja mama je umrla ne saznavši sudbinu mog oca, ali brat i ja nastavljamo ga tražiti. Ove su obitelji, ova okupljanja, moja najveća podrška, oni me razumiju”, rekao je u suzama Dalibor Đurđek, predsjednik Udruge nestalih Varaždin, na otvaranju Dana sjećanja na nestale u Domovinskom ratu i Međunarodnog dana nestalih koji se, ove godine, održao u Varaždinu.

Hrvatske Udruge nestalih branitelja i civila na čelu sa Savezom Udruga, koji i organizira ove obljetnice, kao i delegacijama Vlade na čelu s ministrom Tomom Medvedom, položili su vijence na varaždinskom groblju, bili na misi koju je predvodio biskup Božo Radoš i sudjelovali na prigodnom programu na glavnom varaždinskom trgu.

“Bili su to sinovi za život, a umrli su za domovinu. 30 godina sam u crnini, svaki dan, nema meni života dok ga ne nađem. Stisnete srce i idete dalje, nije bitno ništa drugo osim brinuti o djeci i naći supruga. Ta se rana otvori svakoga Božića, Uskrsa, svakog rođendana i nedjeljnog ručka, jer njegova je stolica prazna. Neka mi daju barem jednu kost mog djeteta i ne moram više živjeti ni sekundu...” Poruke su to koje su okupljenima izgovorile majke nestalih branitelja i civila. Na popisu ih je još 1806 u Hrvatskoj.

“Činilo se da prestaje biti važno ono što govorimo, ali na ovakvim skupovima vidimo da imamo podršku. Kroz godine upoznala sam vas mnoge. Upoznala sam i dječaka koji je rekao ‘mrzim svoga tatu jer je volio više Vodotoranj od mene’. Kako je u propovijedi rekao biskup Radoš, svi mi želimo smiraj i rasterećenje. Zato imamo poruku onima koji najviše mogu pomoći. Teško je nositi teret savjesti pogotovo jer on postaje sve teži kako nam se bliži kraj života. Onima koji znaju gdje su grobovi - ne ostavljajte teret krivnje svojoj djeci, kao što ni mi ne želimo ostaviti teret nestalih roditelja svojoj djeci”, poručila je Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza Udruga obitelji zatočenih, nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih u Domovinskom ratu, zahvalivši svima koji neprestano rade na traženju nestalih.

‘Trudimo li se dovoljno?’

Upozorila je da je svake godine sve manje onih koji čekaju svoje najmilije jer stare, umiru.

“Nižu se godine, sve nas je manje. Ipak, jako dobro pamtim vaša lica. Vidim u njima more tuge po kojima se međusobno prepoznajemo. Pamtim i lica onih koji nisu više s nama. Njihove su tuge sad naše. Kako drugima opisati taj osjećaj, duboku, teško i neprolaznu bol s kojom živimo. Zastanite malo, nakratko sklopite oči, zamislite svoju djecu, roditelje, prisjetite se svih lijepih zajedničkih trenutaka, dok gledate svoje dijete kako raste, trenutak kad su vam javili da ćete postati djed i baka, a onda, zamislite agresora koji bez milosti odvodi vaše dijete, u djeliću sekunde ostajete bez sina, i vi ga više nemate. Za sretnije ljude život se nastavlja, a vi i dalje ne znate gdje su vaši, što im se dogodilo. I tuga vam postaje svakodnevna. Kao ružan san iz kojega se ne možete probuditi, kao duboka bol koja vas cijelog razara. No tuga vas može natjerati i da osjetite bijes, preispitate sami sebe, ali i druge. Trudimo li se dovoljno? Nije li došlo vrijeme da počnemo zahtijevati, a prestanemo moliti. Zahtijevati od osoba na političkim funkcijama iz redova srpske nacionalne manjine da pokrenu razgovore sa svojim sunarodnjacima kako bi dobili potrebne informacije. Ne želimo više lažna obećanja”, poručila je Sandra Rapčak-Škomrlj, predsjednica Udruge djece nestalih i ubijenih branitelja, dodajući kako je odrasla bez oca i nema sjećanja na njega, ali će ga tražiti dok ga ne nađe.

Izostaje suradnja srbije

Obiteljima su se obratili i gradonačelnik Varaždina Neven Bosilj te župan Anđelko Stričak naglašavajući važnost Varaždina i njegovih branitelja u obrani Hrvatske. “22. rujna 1991. godine počeli su varaždinski dani rata. 185 poginulih Varaždinaca dalo je živote diljem Hrvatske. 92 poginula pripadnika 7. gardijske Pume. Nećemo se umoriti od traženja naših branitelja”, istaknuli su.

Ministar Tomo Medved podijelio je potom braniteljske zahvalnice svim zdravstvenim institucijama koje sudjeluju u identifikaciji ekshumiranih posmrtnih ostataka pa su tako zahvalnice dobili Memorijalna bolnica “Dr. Juraj Njavro” Vukovar, KBC Osijek, Medicinski fakultet Sveučilišta u Osijeku i Zagrebu te Klinički bolnički centar Split.

“Varaždin je dao ogroman doprinos obrani Hrvatske. Hvala svima vama koji ste tad prepoznali svoju ulogu i otišli na ratišta u Vukovar i Vinkovce, i gdje je to bilo potrebno. Hvala što ste kasnije i udomili sve prognane iz tih krajeva. Hvala i pripadnicima Hrvatske vojske koja neumorno radi na iskapanjima, i policiji koja prikuplja potrebne podatke. Sve su to službe u procesu koje rade u jakoj sinergiji kako bismo što prije došli do informacija o grobnicama. Izostaje suradnja Srbije, ne daju informacije ni dokumentaciju. Kao što im je i biskup poručio - ohrabrite se, dostavite nam informacije, ubrzajmo procese. Suočite se barem djelomično sa svojom ulogom u agresiji na Hrvatsku. Hvala obiteljima i Savezu Udruga što vas drži na okupu. Nema takvog saveza u Hrvatskoj kao što je vaš, s više emocija, sa zajedništvom, okupljate se, nosite sve svoje boli zajedno”, poručio je također potreseni ministar Medved dodajući kako se neprestano rade nova probna iskapanja na više lokacija.