"Crvena voda" je obiteljska drama, krimić i povijesni roman

Ne znam je li ovo moj stilski najbolji roman, ali svakako jest najopsežniji. Ima najviše likova i ima najdulji raspon trajanja - 27 godina, kaže Jurica Pavičić, koji se s romanom “Crvena voda” našao u finalu Nagrade Fric.

Tjednik Express po drugi put dodjeljuje nagradu za najbolji roman, a sponzor Barcaffe pobjedniku daruje 75.000 kuna.
Pavičićev je roman, ocjenjuju književni kritičari, teško žanrovski odrediti jer sadrži elemente i krimića i obiteljske drame, ali i povijesnog romana.

- Čini mi se da se ovaj roman približava onome što istočnoeuropska društva vole i očekuju od Velikog Pisca s velikim V i P, dakle epski roman o kolektivitetu koji objašnjava prošlost Svih Nas. Ja inače od toga strašno bježim, to je književni klišej od kojega mi se diže kosa na glavi, ali ‘Crvena voda’ ima nešto od toga - objasnio je Pavičić za Forum.tm. Kao filmskog kritičara, nastavio je, često ga ljuti način na koji kolonijalni filmski ukus “mijesi” male kulture i smješta ih u ladice.

- Razlog zašto hoću pisati žanr je i da idem uz dlaku tom književno-tržišnom kolonijalizmu. Na velikim tržištima podrazumijeva se da su trileri i krimići domena za Anglosaksonce, Skandinavce i Nijemce, a za trećesvjetske i balkanske pisce je namijenjeno da ispunjavaju svoju ‘tržišnu nišu’ romanima o lokalnoj politici, povijesti, identitetu i kolektivu - kaže književnik. Kroz priču o ubojstvu prikazao je i društvene promjene koje su zadesile Dalmaciju prošloga stoljeća.

- I u tom ne-tako-dugom životu samo je moj grad prošao tri stubokom oprečne faze - prvo je bio industrijski grad trliša – kao neki jadranski Manchester, potom je ‘90-ih bio narkomanska i ratna kloaka – Južni Bronx južne Hrvatske – a onda je postao Ibiza za studente filozofskog, rezervna Barcelona. Pazite, u 30 godina! Tri totalno oprečna svijeta! - ustvrdio je Pavičić. Zato mu se, kaže, čini iluzorno predviđati što će biti za još 30 godina, osim što ljude stalno upozorava da ne misle da će “ovo” stalno trajati.

- Jer u nas ‘ovo’ nikad ne traje, uvijek se jedan razvojni model uruši – uruši ga ili filoksera ili deindustrijalizacija, možda će sutra ovaj uništiti globalno zatopljenje - smatra kolumnist i društveni kritičar.

O Dalmaciji postoji mit kao o jako patrijarhalnoj regiji, ali to je, tvrdi Pavičić, mit koji mu je uvijek bio neuvjerljiv, a onda ga je sociologija konačno i empirijski pobila.

- Pokazalo se da je Dalmacija čak manje patrijarhalna od sjevera, a da žene imaju veću ulogu u odlukama o novcu, privređivanju, radu... Ne zaboravite i to da je uslužna ekonomija – ekonomija u kojoj su žene hraniteljice, a da su ‘muške’ industrije, poput cementa ili škverova, u hropcu ili mrtve - pojašnjava Pavičić. Dalmatinski matrijarhat je, međutim, utvrđuje, često simulakrum patrijarhata u kojem vladajuća žena simulira patrijarhalni poredak tradicijske obitelji.

- To je svijet kakav se često pojavljuje u mojim knjigama, a ljudi koji me poznaju i prate što pišem uvijek kažu da su u mojim knjigama muški uvijek pasivni, a žene aktivne, i žene su obično ubojice, ako ima ubojstva - kaže autor, koji je za “Crvenu vodu” već dobio nagradu K. Š. Gjalski.

Ispričao je i kako je izabrao naslov romana.

- Uzeo sam ga kao posvetu knjizi koju volim, ‘Crnoj vodi’ Šveđanke Kerstin Ekman, koja je imala nesreću da je napisala taj super krimić kad još skandinavski noir u nas nije bio pomodan - zaključio je Pavičić.