Medijske najave da bi HDZ na predsjedničkim izborima mogao podržati nestranačkog kandidata, Miru Gavrana, ponovno otkriva kako Andrej Plenković u izgubljene izbore gura ljude čije poraz može lako podnijeti.
Čini se da je Andrej Plenković pronašao pobjednički recept za gubitničku situaciju.
Prema nekim medijskim najavama HDZ bi na predsjedničkim izborima trebao podržati nestranačkog kandidata, a to bi navodno mogao biti pisac Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske.
U tom slučaju neće neki član HDZ-a izgubiti na izborima od Zorana Milanovića, nego će izgubiti neki vanjski suradnik od kojeg će stranka oprati ruke već prvo jutro nakon objave izbornih rezultata.
Pobjednički poraz
Taj recept "pobjedničkog poraza" Plenković je već okušao u Splitu kad je na unaprijed izgubljene izbore za splitskog gradonačelnika gurnuo nestranačkog kandidata Zorana Đogaša. Profesor Medicinskog fakulteta u Splitu junački se borio i hrabro izgorio u obračunu s Ivicom Puljkom, nakon čega je Plenković nastavio sa svojim životom, kao da HDZ nije doživio poraz u još jednom velikom gradu.
Nekad je HDZ u izgubljene izborne bitke bacao stranačke pikzibnere, kao što je to bilo u Zagrebu pod Milanom Bandićem ili čak kasnije u obračunu s Tomislavom Tomaševićem, kada je u u punom sjaju eksplodirala politička zvijezda Davora Filipovića.
A sada, Plenković demonstrira svoje ambicije - ili manjak tih ambicija - kad u bitku s Milanovićem gura javnosti dosta nepoznatog, ne pretjerano karizmatičnog, ali zato prihvatljivog Miru Gavrana.
Kad se već navodno odustalo od Davora Ive Stiera, a nitko se baš ne žuri baciti na glavu u predsjedničku utrku.
Najteža utrka
Plenkoviću je to najteža izborna utrka: nakon što je pobijedio Milanovića na parlamentarnim izborima, zatim rutinski prošetao kroz europske izbore, sada bi trebao pobijediti Milanovića na njegovu terenu.
Pritom se opet otvara rasprava o tome što bi za Plenkovića bila pobjeda, a što poraz u kampanji za predsjedničke izbore.
Pobjeda nekog kandidata iz prvog ešalona HDZ-a, naročito onog s izraženim političkim ambicijama - poput, recimo, Ivana Anušića - potencijalno bi uzdrmalo i ugrozilo Plenkovićevu poziciju u Vladi i u HDZ-u. Na političkoj sceni našao bi se neki HDZ-ovac popularniji i u javnosti moćniji od samog premijera. Iza tog kandidata stajalo bi gotovo milijun glasova hrvatskih građana, a istodobno ne bi ga gušile obaveze prema stranci, Hrvatskom saboru, koalicijskim partnerima.
Pogledajte samo Milanovića kako bezbrižno lamentira u javnosti.
Dakle, takva pobjeda ne bi bila Plenkovićeva, koliko bi to bila pobjeda tog kandidata ili kandidatkinje.
Idealni Zoki
Osim toga, Milanovićeva pobjeda na prošlim predsjedničkim izborima osigurala je Plenkoviću dva uzastopna mandata na vlasti, Milanovićeva retorika pomogla mu je u pomicanju prema centru, kao što mu je Milanović poslužio kao perfektna maskota za mobiliziranje i homogeniziranje biračke baze.
Međutim, ako bi Miro Gavran doista bio HDZ-ov nestranački kandidat za predsjednika, njegova pobjeda ili poraz ne bi se nimalo odrazili na Plenkovićevu poziciju.
Predsjednik Gavran ne bi imao nikakve političke ambicije i bio bi idealan Plenkovićev sugovornik i ustavni suradnik. Tek u tom slučaju predsjednička uloga bila bi protokolarna, a Gavran se sigurno ne bi inatio oko utjecaja u resorima obrane, tajnih službi i vanjskih poslova jer o tome ništa ne zna, što bi Plenkoviću davalo potpuno odriješene ruke.
Pere ruke
S druge strane, ako bi Gavran ili neki takav nestranački i neambiciozni kandidat izgubili od Milanovića, Plenković bi oprao ruke od njega, kao što je oprao ruke od Đogaša nakon poraza u Splitu, pripisao bi to nezrelosti biračkog tijela i zahvalio Gavranu što je pristao biti HDZ-ova marioneta.
Nakon toga tvrda kohabitacija bi se nastavila, i to na obostrano zadovoljstvo, i predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Iako ne toliko na zadovoljstvo Hrvatske.
Osim, jasno, ako te planove ne poremeti neki treći kandidat. Ili kandidatkinja.
