Četnici mu zarobili brata: 'Oni koji znaju gdje je, neće reći...'

Kome se obratiti? Oni koji znaju neće reći. Njima slati apel? To su ljudi bez duše i tako neka im ostane. Ja sam katolik, kad sagriješiš, moliš Boga da ti oprosti. Oni nikad nisu tražili oprost od Hrvata. Ne bih ih čak ni molio. Neka oni to nose na duši, polako govori Josip Dir (63).

POGLEDAJTE VIDEO

Ovaj hrvatski branitelj i ratni vojni invalid od pada Vukovara 18. studenog 1991. do danas ne zna ništa o nestalom bratu Stjepanu, znanom kao Zlatko. Nestao je nakon predaje Mitnice i zarobljavanja, a na Vučedolu mu se, navodno, gubi svaki trag.

- Moj brat je s grupom branitelja dragovoljaca bio na Ristićevu salašu. Taj podrum na obali Dunava zbog svoje je pozicije bio nedostižan topništvu i tamo je bila smještena protuzračna obrana. Kako je moj brat na odsluženju vojnog roka u JNA bio u protuzračnoj obrani, znao je dobro baratati protuavionskim raketama, tzv. strijelama. Koliko sam čuo od ljudi s kojima je bio, tijekom tromjesečne bitke za Vukovar uspio je srušiti sedam MiG-ova, od toga dva MiG-a 29, što je u to vrijeme bilo nepojmljivo - prisjeća se Josip.

Mislili su da još brane grad, u podrum su im bacili granate

Brata je zadnji put vidio krajem listopada 1991.

Sa svojom ekipom s Ristićeva salaša došao je na Sajmište kako bi se bratu pohvalio da je srušio prvi neprijateljski zrakoplov.

- Sa svojim dečkima držao sam položaj Sajmište. Brat je došao do mog položaja i bio je nešto bolestan, dva je dana imao visoku temperaturu, a kako nam je položaj bio u podrumu koji je prvi prihvaćao ranjenike sa Sajmišta, oporavljao se u njemu dva dana. Kad se oporavio, s kolegom gardistom išao sam ga otpratiti na Ristićev salaš, no sukobili smo se s jedinicom JNA koja se uspjela probiti tenovima.

- Tu bitku smo uspješno okončali i vratili ih, a brat se vratio na svoj položaj na Ristićev salaš. Od toga dana više se nikad nismo vidjeli ni čuli. Doznao sam kasnije da je pokušao doći do bolnice kad je čuo da ondje ležim ranjen, ali nije mogao prijeći Vuku jer su svi mostovi bili pod topničkom vatrom iz Bačke - svjedoči Josip, koji je u vukovarskoj bolnici dočekao pad grada i JNA ih je u Brčkom predala našim snagama.

No njegov brat, kako je povezao iz priča svjedoka na koje je kroz život nailazio, nije ni znao da je Vukovar pao.

Nitko im nije javio i oni su do zadnjeg držali položaj na Mitnici.

- Mislili su da još brane grad. No ispod Dunava do njihova su položaja došli Beli orlovi. Prvo su pobacali bombe u podrum, kako to inače rade. Jedan je čovjek, policajac, ranjen i prebacili su ga u Vojnu medicinsku akademiju u Beograd. Tamo su ga izliječili, a u jednom razgovoru kasnije taj mi je čovjek rekao da ništa ne zna o zarobljavanju mojeg brata. A kružile su svakojake priče. Jedni su ga vidjeli u Mitrovici, drugi su pričali da ga vjerojatno negdje skrivaju...

- Puno godina kasnije u Vinkovcima sam slučajno sreo čovjeka kroz čiju sam priču shvatio da je bio s mojim bratom na Ristićevu salašu. Moj brat je bio dragovoljac iz Šarengrada, nije bio baš Vukovarac, i taj mi je čovjek tvrdio da je mog brata i Stjepana Balija na Vučedolu vidio vezane žicom. Vukovarce su četnici tjerali da im pokazuju hrvatske kuće. I to je sve što znam - niže Josip.

S ponosom je isticao zastavu i grb

Teško mu je pričati o tri godine mlađem bratu, nesebičnom čovjeku koji se snagom volje othrvao zloćudnoj bolesti. Nakon odsluženja vojnog roka u Rajlovcu kraj Sarajeva, Stjepan je krenuo s kemoterapijom, od koje mu je bilo vrlo loše.

Imao je česte mučnine i loše se osjećao.

- Rekao je da nema djece, da nema za koga živjeti i da će biti kako Bog da. Jako je volio ribolov i počeo je intenzivno ribariti na Dunavu. Oporavio se i za tri godine on je bio potpuno zdrav čovjek. Tu ribu prodavao je Srbima u Bačkoj Palanci. I kad su počela politička previranja, nikad nije krio da je Hrvat, s ponosom je isticao hrvatski grb i zastavu. Možda je i zato ubijen. Budimo realni, da je netko živ, nakon 28 godina javio bi se na bilo koji način - govori Josip.

Nakon pada Vukovara za bratom, kaže, nije mogao intenzivno tragati jer je bio po bolnicama i na rehabilitacijama kako bi se oporavio od teškog ranjavanja.

Kamo god da je došao, razgovarao je s braniteljima, logorašima, a čak je i preko Srba pokušao doznati nešto o sudbini nestalog brata.

- Kako često odlazim u Bačku Palanku, upoznao sam jednog mladog dečka, Srbina, s kojim sam se sprijateljio. Preko njega sam uspio doznati da često ide u lov s čovjekom za kojeg se pričalo da je bio zapovjednik jedinice koja je zarobila mog brata. Obećao mi je da će ga pitati gdje su ih zakopali, samo da mogu iskopati bratove posmrtne ostatke. Kad smo se sljedećeg puta vidjeli, samo mi je rekao: ‘Pitao sam ga i samo je stavio prst na usta i rekao: Pssst’.

- Eto, znaju, a neće reći - ogorčen je Josip, koji je uvjeren da JNA ima sve podatke o tome gdje je tko pokopan.

S nestankom brata teško se nosio.

Dok se liječio i oporavljao od ratnih ozljeda, puno je razmišljao.

- Shvatio sam da, ako razmišljam o tome gdje je brat i trebam li ga osvetiti na neki način, svojoj djeci činim zlo. Ne znam kako bi čovjek nakon toliko vremena imao nadu... Da nisam prošao rat, nada u meni bila bi još veća. Odlučio sam sazidati zid, prošlost ostaviti iza sebe. Moj brat je uvijek u mojem srcu, ali u prošlosti. Volio bih pronaći ga, da se obilježi njegovo mjesto, da znam gdje su pohranjeni njegovi ostaci - zaključio je Josip na rastanku.

Danas s obitelji živi u Puli. I još čeka da dozna istinu o nestalom bratu.

Nada se ugasila razmjenom 'svi za sve'. Od tuge preminuo i otac

Brata sam sanjao kad sam izašao iz Vukovara. Znao sam da su mi bratići zarobljeni i sanjao sam da svi sjede za velikim stolom. S njima je sjedio i moj Stjepan. U snu je imao rupu u glavi. To nikome nikad nisam rekao, govori Josip.

Priznaje nam kako su se nadali da će ga naći sve do razmjene “svi za sve”.

- Moj otac do tada je odlazio na svaku razmjenu, čekao, pitao, tražio. Umro je 1995. godine, s 59 godina. Tu silnu količinu tuge i očaja nije dugo mogao podnositi - tužno kaže Josip.