Oni su svijetu ponudili revolucionarna otkrića iako mnogi nisu znali čitati i pisati. Primjerice, konstruktor prve parne lokomotive naučio je čitati i pisati s 18 godina
Briljantni umovi i bez škole su revolucionarno mijenjali svijet
Konstruktor parne lokomotive i inženjer - tako Georga Stephensona predstavljaju u Hrvatskoj, politički gordo deklariranoj “zemlji znanja“. Naime, bilo bi valjda porazno za vladajući obrazovni sustav da apsorbira činjenicu kako je svjetski genij, rođen 1781., naučio čitati i pisati tek u 18. godini života, nakon djetinjstva provedenoga u teškom fizičkom radu kao čoban i najamnik u ugljenokopu u Newcastleu. A kada se bacio na učenje, bila je to samo večernja škola za elementarno svladavanje pismenosti i matematike.
Uzdrmao bi taj intelektualni fakat domaću koncepciju avangardne političke inteligencije koja se promovira kroz akademske titule, od doktora povijesti Franje Tuđmana, do doktora prava Ive Josipovića, pa od latinista Zorana Milanovića i njegovoga kolege, školskoga odlikaša Željka Jovanovića. Da se ne govori o Draganu Primorcu, doktoru forenzike, koji je kao ministar znanosti izumio tu definiciju Hrvatske kao “zemlje znanja“, dostojnu habsburškoga prosvjetiteljstva. Iz toga proizlaze svi razlozi da se Engleska izvukla iz srednjega vijeka kao sila industrijske revolucije, dok je Hrvatska do dana-današnjega ostala teren elitnih naslova iz austrougarske akademske tradicije.
Utoliko valja podsjetiti na njihove realne i zaboravljene korijene: u 15. stoljeću magistrom su zagrebački purgeri oslovljavali gornjogradskog krvnika Velenta, ne zbog njegove učenosti nego zbog iznimne vještine kojom je sjekao uši, ruke i glave. Naime, svaki majstor svoga zanata u službenom latinskom tekstu bio je naveden kao magistar.
U Hrvatskoj nema industrijske svijesti
Tako u Hrvatskoj, koja desetljećima čeka obnovu željezničke mreže, uglavnom nema nikakve industrijske svijesti koja uključuje, recimo, znanje da su tračnice rođene u rudarskom podzemlju desetljećima prije njihove nadzemne eksploatacije. Najprije od drveta, onda od željeza, služile su za kretanje vagoneta krcatih rudačom. Stoljećima su ih vukli konji ili ljudi, pa je ista situacija na kraju 18. stoljeća zatekla tragično siromašnoga i nepismenoga tinejdžera Georga Stephensona. Mora biti da se iscrpljenost teglećih tijela snažno dojmila mladića kada se dosjetio da transportnu liniju spoji s parnim strojem koji zamjenjuje živu silu.
>>> Više pročitajte u Expressu