Branio Petrinju: Josip čestitao kćeri rođendan i onda nestao...

Moj život vam se sastoji od polaganja vijenaca, hodanja od mjesta do mjesta, od grada do grada, od borbe sa silnim nemirom. Kada bih pronašla posmrtne ostatke svoga supruga, našla bih svoj mir, znala bih da je tu. Ovako samo imam njegovo ime na nekakvim pločama u Petrinji i Zagrebu, otpočinje svoju tužnu priču Mirjana Tonković (51).

Sa voljenim Josipom vjenčala se u Petrinji 1987. godine. On je radio u Željezari Sisak, a ona u Gavriloviću. Godinu dana nakon vjenčanja dobili su sina Mateja, a 1989. i kćer Suzanu. Život prije 1990., svjedoči, bio je lijep. Imali su kuću u Petrinji koja je imala sve što je potrebno za njihov normalan život.

- A onda je došao taj rujan 1991. kada sam sa trogodišnjim sinom i dvogodišnjom kćerkom morala otići u progonstvo. Posljednji puta sam ga vidjela 21. rujna 1991., dan nakon rođendana naše kćeri. Otišao je braniti svoj grad - pripovijeda Mirjana. Kako se njezin suprug više nije javljao, Mirjana je na sve načine pokušavala doći do njega i saznati što se dogodilo. Tako je čula da je prilikom obrane Petrinje naišao na grupu Martićevaca i na njih bacio bombu. Jednog je ubio, drugog ranio, a treći je pokosio Josipa.

- Njegovo je tijelo, navodno, ostalo ležati 15 dana, da je u par navrata paljeno, a potom odvezeno bagerom u nepoznato. Do dana današnjeg ja nisam pronašla kosti svoga supruga. Jednostavno mu se gubi svaki trag - s tugom i boli u glasu pripovijeda Mirjana. Ostala je sama sa dvoje male djece i morala je skupiti svu snagu svijeta kako bi ih othranila i izvela na pravi put. I čitavo to vrijeme za voljenim suprugom nije prestala tragati.

- I danas sanjam kosture, tijela, trčim između njih i želim naći supruga. A onda iz jednog groba viri sanduk, a ja vičem: Evo, tu je netko od naših! U sljedećem snu sam u uniformi, nosim oružje i vidim supruga ispred sebe. Vičem mu: Daj se sakrij! Ubit će te! A on mi odgovara kako oni njega ne vide, jer je duh. Kad s prijateljicom odem na groblje, gledam je kako pere spomenik, kiti ga cvijećem i pali lampaše. A ja se pitam: A gdje je moj suprug? Jedino što mogu je paliti svijeće kraj spomenika gdje je uklesano njegovo ime. I tako odlazim tamo, palim svijeće i pričam sa spomenikom - susprežući suze pripovijeda Mirjana. Dodaje da će potragu za Josipom nastaviti djeca.

Ni sanjala nije da će biti prognanica

Mirjana i Josip u braku su bili četiri godine. Ni slutili nisu da će u rujnu 1991. morati napustiti svoj dom.

- Tko bi rekao? Nekoliko mjeseci prije sa prijateljima Srbima vozili smo se čamcem po Kupi - kaže Mirjana. Iako je srce vuče u Petrinju, zbog djece je ostala živjeti u Zagrebu.

Prisjetite se prošle epizode serijala Nestali, u kojima roditelji vojnika Mladena pričaju priču o njegovoj otmici i nestanku...