'Boli me što s tatom nemam niti jednu fotografiju. Nestao je u Vukovaru, nikad ga nisu našli'

Tatu sam posljednji put vidjela u kolovozu 1991. godine, kad nas je pratio na kolodvor. Na biciklu je vozio naše stvari i nekako se u zraku slutilo da je to naš posljednji susret. Pamtim njegov čvrsti zagrljaj, suze u očima i njegove riječi: ‘Čuvaj se’, prisjetila se 2018. Maja Čulumović (42) posljednjeg susreta s neprežaljenim ocem Domagojem. 

POGLEDAJE VIDEO

Kako se ratni vihor počeo kovitlati Vukovarom, prisilio ju je da ga napusti. Kao 16-godišnjakinja napustila je obućarsku srednju školu te s deset godina starijim bratom Tihomirom i majkom Ivom krenula u Hercegovinu, na sigurno.

Njezin otac nije želio napustiti Vukovar. U njemu je u naselju Lužac sretno živio sa suprugom Ivom (77) i dvoje djece. Oboje su radili u Borovu i podizali djecu. Nitko od njihovih susjeda pravoslavaca nije pokazivao da će biti rata. Družili su se i pomagali jedni drugima.

- Tek jedan od njih, kad bi se napio, znao bi vikati: ‘Ja sam Srbin, ajde izađite’. Moj muž je bio uvijek sabran i nikad na eskapade pijanog čovjeka nije obraćao pažnju. Toga dana, kad nas je ispraćao za Hercegovinu, rekao mi je neka idem s djecom, a da će on ostati.  Govorio mi je: ‘Nikome ništa nisam napravio. A ako bude gore, eto i mene za vama’. S nekoliko susjeda bio je u jednoj kući u našem kvartu i kad su čuli da su Arkanovci ušli u ulicu, svatko je otišao na svoju stranu. Svi su nađeni, a mog muža nema do danas - kroz suze govori Iva. 

Sve ove godine pokušava složiti mozaik što se s njezinim mužem događalo posljednjih dana prije pada grada. Zausti, no suze joj obliju lice i na sam spomen suprugova imena.

NIJE SE VRATIO IZ OLUJE 'Pitao me koliko će to trajati. Odgovorio sam mu 'pokidat ćemo ih'. Više se nismo vidjeli'

- Oprostite, ali ja i danas o njemu ne mogu pričati. Bio je duša od čovjeka svima nama. A da nije bio sa svakim dobar, možda bi danas bio i živ - otirući suze govori Iva. 

Ali zato Maja o ocu priča sa silnim ponosom i ljubavi u glasu. Bila je tatina mezimica, toliko željeno dijete i sve što je vezano uz njezina tatu obavijeno je silinom ljubavi.

- Nestanak oca jako me obilježio. I zdravstveno i emotivno. Ja sam u ocu imala i najboljeg prijatelja i bio mi je sve na svijetu. Tati sam mogla reći sve tajne bez nekog straha da će me osuditi. On je meni svojim životom davao primjer svaki dan. Bio je čovjek koji nikad nije podigao glas, davao je toliko ljubavi iz koje možeš samo učiti. Naučio me da ljubav otvara sva vrata i tako se trudim živjeti i danas. Ljubavlju mi je sve dao i bio mi je pokazatelj kako dalje. Ja nikad nisam čula mamu i tatu da se svađaju. Teško su živjeli, radili u smjenama i kad bi moja mama došla kući s posla, nju su čekali večera, čaj, nosio joj je lavor da opere noge, išao bi joj grijati krevet da joj bude toplo kad legne. Ali to je bio moj tata. Takav je bio suprug, takav je bio otac i takav je bio susjed. I neki ljudi koji su u ratu izgubili svoje najmilije znali su reći da ništa manje ne žale i za mojim ocem - niže Maja svoja sjećanja dok joj se suze cakle u očima. 

Iako je godinama mislila da joj je Zagreb tek usputna stanica, tu je savila dom i zasnovala obitelj. No bol zbog nestalog oca i dalje je jaka i prisutna.

- Nikad nisam htjela pamtiti zagrebačke tramvaje i ulice, jer sam mislila da ću ostati još malo i vratiti se doma. Ali, nažalost, to se oduljilo i tek nakon nekoliko godina shvatila sam da ću ovdje ostati živjeti. Dok god su postojale razmjene, postojala je i ona neka nada da će mog tatu negdje naći. Drago mi je zbog svih ljudi koji su pronašli svoje najmilije, ali nestankom mog tate meni se srušio cijeli svijet. Obilazili smo Crveni križ, Upravu za zatočene i nestale, u Kockici gledali neke fotografije ostataka i stvari ne bismo li nešto prepoznali. Bilo je teško i stresno, ali na tim slikama ništa nismo prepoznali. Trudila sam se čuti neku informaciju, no nitko mi ništa nije dao za što bih se mogla uhvatiti. Mislim da sam njegovim nestankom puno dobila kao osoba. Bila sam u godinama gdje se svašta nudilo i mogla sam pasti u zamku svega lošega, ali ja sam uvijek osjećala da imam zaštitu. Na svakom koraku života. Čuvao me i čuva me - zagledana u daljinu priča Maja. 

NESTAO NAKON PADA PETRINJE Upao u četničku zasjedu: 'Mog su ujaka prebili pa tjerali da trči kroz šumu i na kraju pogubili'

I danas je u njoj, kaže, jedan posto nade da će njezin otac odnekuda doći. Boli je što su joj sve obiteljske slike izgorjele s vukovarskim domom. Jedinu sliku koju ima sa svojim ocem čuva pohranjenu u duši.

- Jako bih voljela da imam barem jednu sačuvanu fotografiju s ocem. I boli me što nemam ni jednu. Čak sam napisala i pjesmu ‘Nemam’ u kojoj opisujem kako se zbog toga osjećam. No najvažnija fotografija s ocem je pažljivo čuvana u mom srcu - priznala nam je Maja prije tri godine. Pitamo je što bi joj značilo da pronađe oca nakon svih ovih godina. Slabašno se nasmiješi, pogleda prema nebu, zastane pa kaže:

- Meni su s tatinim nestankom svi blagdani izgubili smisao. I jedva čekam da prođu. Nekad odem na Mirogoj i zapalim svijeću, a nekad palim svijeću kod kuće i u četiri zida molim sa svojom obitelji. 

Tad se mogu isplakati i izbaciti svu težinu koju nosim na srcu. Tatu rijetko sanjam, no jednom sam čak osjetila njegov dodir ruke. I to je bio jedan proživljeni dio mog života. 

U Vukovaru smo imali podrum u kojemu smo držali zimnicu i gdje je moj tata gulio krumpire. Kao maloj mi je pjevao: ‘Maco, cico, lija me davi, hodi me izbavi’. Ja sam te riječi čula u snu, i iako sam bila svjesna da je to san, u tom sam snu govorila: ‘Ne, to nije san’. Osjetila sam kako me tapka po ruci i govori: ‘Ajde, maco, probudi se. Vrijeme je za školu’. Ali ja sam i dalje u sebi govorila da to nije san. Htjela sam produljiti trenutak tog dodira. I zaista, trajao je još koji trenutak i onda sam se probudila. U tom snu moj je tata bio veseo, a ja tužna - povjerila nam je Maja. 

Sinu je dala očevo ime. Sad, kad je već mladić, s ponosom mu priča o njegovu nestalom djedu.