Bolesno je ljude maltretirati zbog onoga o čemu maštaju

Vicevi se lako i brzo zaboravljaju. Ali iza nekih, ne nužno i najduhovitijih, ostane poneka scena ili rečenica. Tako je iza jednog davnog bosanskog vica o muškoj seksualnoj imaginaciji ostalo ono: “Mah’o ti ne mah’o, ja samo nju vidim!” Ona je, vjerojatno pogađate, vagina, ali pod čuvenijim hrvatskim i srpskim, a bogme i bosanskim te crnogorskim nazivom, prihvaćenim i od braće Slovenaca i Makedonaca. Dakle, rečeni Mujo u svim gestama i grimasama, u svim asocijacijama, psihotestovima, crtežima, znakovima i simbolima vidi, da oprostite, samo pičku. Oprostite, ali morao sam, uz puno snebivanja, ipak izgovoriti i tu riječ. Naime, u vrijeme ovoga vica ona se mnogo slobodnije izgovarala i ispisivala nego danas. Bilo je nje po groznim i odličnim jugoslavenskim filmovima, istina više onim iz Srbije i Bosne, nego onim iz Hrvatske, a nije je falilo ni u književnosti. Vjerojatno je upravo to razlog što je nikada, ali baš nikada, nisam umetnuo ni u jednu svoju priču, a nemam je baš ni u romanima. Toliki su do zla boga slabi i kilavi hrvatski pisci, naročito oni kvartovske i erotske inspiracije, kvorumovci i kvorumovski gurui, po stotinu puta ponavljali tu riječ, sve se nadajući da će ona oživjeti njihovu krepanu ili mrtvorođenu prozu. Bilo je to u ludim i slobodnim osamdesetim godinama prošloga stoljeća, kada se još uvijek sve moglo i smjelo, i kada su, zahvaljujući prisutnoj blizini svojih dominantnijih i ostvarenijih srpskih kolega, i hrvatski pisci vjerovali u moć književnosti. Ustvari, vjerovali su u ono u što je vjerovao i Mujo iz vica: da će se anamo ona na koncu i pojaviti ako je oni budu u svemu vidjeli i dovoljno puta spomenuli.