Blagoslovi i molitve: Spremni pomoćnik sv. Ante Padovanski

Svetog Antu ljudi zazivaju zbog tisuću raznih životnih potreba jer je poznat kao spremni pomoćnik u bilo kojoj ljudskoj nevolji. Smatraju ga zaštitnikom siromašnih, trudnica, ribara, starih ljudi, pošte, brodoloma, gladovanja, izgubljenih stvari, žetvi i putnika. No zaštitnik je i pomoćnik u ljubavi, zazivaju ga bračni parovi za sretan brak, pomoćnik je u neplodnosti, mole mu se i zazivaju ga kod opsjednuća, protiv sila zla i u svakojakim katastrofama. Molitve svetog Ante poznate su velikom broju vjernika, no malotko danas zaziva blagoslove koji su se pokazali itekako moćnima kroz povijest. U ranijim godinama gotovo sve životne radnje pratili su razni blagoslovi. Oni su imali zadatak poticanja i osnaženja u vjeri. Štoviše, vjernici su željeli da sve ono što čine bude popraćeno Božjom milošću. A to im je bilo dano kroz blagoslove, kroz koje su molili da se izlije na njih i na sve drugo što ih okružuje.

Ako, primjerice, kako piše mr. Snježana Majdandžić-Gladić, zavirimo u stare obrednike, možemo pronaći nevjerojatno veliki broj blagoslova, kojima se praktički nastojao u tom vjerskom smislu pokriti svaki trenutak i sve što se zbivalo u obiteljskoj, crkvenoj i društvenoj zajednici.

U tim obrednicima nalaze se i neki blagoslovi koji su vezani uz sv. Antuna Padovanskoga, čiji se spomen slavi 13. lipnja. Kako je sveti Ante među pukom raširen posebno kad nam je potrebna njegova pomoć za pronalaženje izgubljenih stvari, a uz pobožnost tom svecu također je vezan cvijet ljiljan, ne čudi da su i blagoslovi usmjereni baš uz te dvije činjenice.

Ovdje donosimo dva prigodna blagoslova, od kojih se prvi naziva Blagoslov sv. Antuna za izgubljene stvari, a prenosimo ga iz Obrednika Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske (iz 1878. godine), a drugi, naziva Blagoslov ljiljana, prenosimo iz Rimskog obrednika iz 1929. godine.

Svakako treba imati u vidu kako su oni plod svoga vremena i bespredmetno bi ih bilo mjeriti nekim drugim mjerilima.

Gospodine Isuse Kriste!

Ti si djecu primao s tolikom ljubavlju. Rekao si da svaki koji njih prima, tebe prima.

Usliši naše molitve za ovu djecu.

Daj da ova djeca, dok rastu u znanju i umijeću,

neprestano rastu i u mudrosti tvoje Riječi,

i neka trajno nastoje oko izgradnje boljega svijeta.     

Osim proslave samog blagdana svetog Ante, kod nas je, naime, već dulje vremena proširena pobožnost 13 utoraka, koja prethodi tom blagdanu. Pobožnost dolazi od dana kad je sveti Ante preminuo, 13. lipnja 1235. godine u mjestancu Arcella u blizini Padove. Vjernici se tih utoraka okupljaju u crkvama i kapelicama, mole razne molitve, daju zavjete, ispovijedaju se... Osim pobožnosti 13 utoraka, kod nas je popularna i pobožnost devet utoraka. Pobožnost tijekom devet utoraka pripisuje se povijesno dokazanom događaju. Naime, u Bologni je 1616. godine živio bračni par koji u 22 godine braka nije imao djece. Žena se žarkom molitvom obratila svetom Anti za pomoć. Svetac joj se u snu ukazao i rekao joj da devet utoraka posjećuje njegovu sliku u crkvi te da će joj molitva biti uslišana. Tek što je izvršila svečeve naloge, žena je postala majkom. Ali rodila je izopačeno dijete. Žena je opet, s pouzdanjem, poslala dijete pred svečev oltar i, čim je novorođenče položeno do nogu čudotvorca, poprimilo je dječju milinu i lijep izgled. Glas o tome se brzo proširio, a s njime i pobožnost devet utoraka. Vjernici u Hrvatskoj svetog Antu slave na tri načina, jedan je slavljenje utoraka, drugi je nošenje njegove medaljice, sličice ili kipića, a treći je darivanje kruha svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najrašireniji način štovanja sv. Antuna. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru svetog Ante. Nedugo nakon što je u Padovi sagrađena bazilika svetog Ante, neki se dječačić po imenu Tomasino igrao nedaleko od nje i nesretno pao u veliku posudu s vodom. Kad ga je njegova majka nakon duljeg traženja pronašla, bilo je prekasno. Izvadivši ga iz vode, nije više pokazivao nikakve znakove života. Očajna majka tad zavapi velikom čudotvorcu svetom Antunu, uz obećanje da će siromasima udijeliti toliku količinu brašna koliko teži njezin nesretni sin. I bi uslišana. Dječačić je istog trenutka živnuo, kao da mu se ništa nije dogodilo. Od tada je nastao običaj da štovatelji sv. Antuna na razne načine pomažu siromasima, u prvim vremenima nazvan “težinom dječaka”, a kasnije “kruhom siromaha” te naposljetku “kruhom sv. Antuna”. Biografi su svetog Antu nazivali braniteljem potlačenih jer se, piše fra Ante Kekez, bivši župnik župe svetog Antuna u Splitu, na poseban način stavio na stranu odbačenih i siromašnih ljudi. Bili su to, ponajprije, duševni siromasi, grješnici, ali i materijalna sirotinja koja je vapila za komadićem kruha.

- Poznate su njegove riječi: ‘Jao onima koji imaju pune podrume vina i žita, dva ili tri para odjeće, dok Kristovi siromasi prazna želuca ili polugoli prose na njihovim vratima, pa ako im što preko srca i daju, daju malo ili lošije od lošijega’. Biti milosrdan za sv. Antu znači “siromašnome pokloniti srce ne samo iz ljubavi, nego i kroz suživot i patnju...”.       

Ni današnji svijet ne poznaje moćnijeg i simpatičnijeg sveca koji bi se postavio kao odvjetnik bezbrojnih siromaha, prognanika i izbjeglica koji na poseban način trpe sve nepravde nagomilane u suvremenom svijetu. U svakom vremenu, pa i našem, sv. Ante je tješitelj i otac ubogih, prijatelj nesretnih, dobročinitelj od svijeta prezrenih. Zato se s pravom naziva “otac sirotinje” i “svetac siromaha”. Tu treba tražiti izvor mnogobrojnim pučkim pobožnostima na čast sv. Ante. Među razne načine koje se štovao sveti Ante, svakako spada i kruh što su ga kršćani, na čast tom svecu, davali siromasima, da time ublaže njihovu bijedu. Odatle i potječe naziv “kruh svetog Ante” - plod kršćanske ljubavi koja je uvijek nježna, milosrdna i spremna pomoći potrebnome.

Poslije svečeve smrti ljudi su osjetili čudotvornu svečevu pomoć upravo onda kad su, moleći potrebnu milost, obećali dati svoj prilog za siromahe. Tako je nastao običaj “pondus pueri” – težina djeteta, tj. da su majke davale siromasima onoliko kruha koliko je teško njihovo dijete. Krajem prošlog stoljeća, najprije u Italiji i Francuskoj, nastao je institucionalizirani oblik davanja milodara za kruh gladnih na čast sv. Ante. Takva pobožnost naziva se Kruh svetog Ante.

U mnogim mjestima na njegov blagdan blagoslove se ljiljani i dijele onima koji ih hoće. Neki ljudi ove ljiljane osuše i čuvaju ili nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća svog vlasnika na čistoću koju je posjedovao sveti Antun i potrebu da se mole za dar čistoće, posebno u iskušenjima. Korijeni ovog običaja dosežu do 18. stoljeća nakon francuske revolucije. Franjevci su bili iseljeni s Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine, iako je bilo prošlo čak nekoliko mjeseci nakon Antunova blagdana jedan vjernik naišao je u crkvu i našao ljiljane još uvijek sveže. Običaj blagoslova ljiljana odobren je od pape Leona XIII.

Molitva za svaki utorak

Sveti Anto, veliki sveče i čudotvorče, s vjerom i nadom utječemo se tebi i tvome svetom zagovoru kod Boga. Svojim vjernim nasljedovanjem Isusa Krista, svojom pokorom, čistoćom, pravednošću, poniznošću, ljubavlju i drugim kršćanskim krepostima, svojom izvanrednom svetošću, zaslužio si vječnu slavu kod Boga i ljudi. Time si i nama pokazao put i primjer kako ćemo nasljedovati svoga Spasitelja Isusa Krista.

Bio si već za svoga zemaljskog života toliko drag Bogu da je Isus u liku djeteta sišao u tvoje naručje i da si, promatrajući ga svojim očima, mogao s njime tajnovito razgovarati. Sada si mu još draži u nebu. Molimo te, zagovaraj nas kod dobroga Boga.

Preporučujemo ti, prije svega, potrebe Crkve u našem narodu i po svemu svijetu; preporučujemo ti sve svećenike da uspješno naviještaju ljudima Radosnu vijest i vode ih k pravom miru u Bogu; zatim, sve naše redovnike i redovnice, da se žrtvuju za Krista i bližnjega; sve naše obitelji, da žive po Božjem zakonu u slozi i ljubavi; našu mladež, da ustraje u svetim idealima; naše starce, bolesnike i sve koji trpe, da strpljivo za Isusom nose svoj križ; umiruće, da preminu u milosti Božjoj, i pokojnike, da se raduju vječnoj svjetlosti neba.

Po tebi neka bude vječna hvala i slava Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu: “Divan je Bog u svetima svojim!” Amen.  

Dali kruha koliko im je teško dijete

U čast svecu kršćani su darovali kruh siromasima. Poslije svečeve smrti ljudi su osjetili čudotvornu svečevu pomoć kad su, moleći potrebnu milost, obećali dati prilog za siromahe. Tako je nastao običaj “pondus pueri” ili “težina djeteta”, prema kojemu su majke davale siromasima onoliko kruha koliko je teško njihovo dijete.

Ljiljani su simbol čistoće

U mnogim mjestima, osim darivanja kruha siromasima i slavljenja 13 utoraka, na njegov blagdan blagoslove se ljiljani i dijele onima koji ih žele. Neki ljudi blagoslovljene ljiljane osuše i čuvaju ili nose na odjeći. Ljiljan podsjeća vlasnika na čistoću koju je posjedovao sveti Antun i potrebu da se mole za dar čistoće, posebno u iskušenjima.

>>> Od danas na kioscima po cijeni od 9,99 kuna samo uz 24sata možete kupiti paket s krunicom, knjižicom s molitvama te karticom pape Franje s osobnom porukom