'Bježao sam u ratu od granata, ali ovo je posebna vrsta straha'

Nek vam Italija bude primjer. Učite na našim greškama. Vidite što smo napravili našim nemarom, govori nam uznemireni Željko Stojković. On je medicinski tehničar instrumentar porijeklom iz Sarajeva, koji trenutno živi i radi u jednoj klinici u talijanskoj Bresciji. Tamo je u žarištu karantene, u Lombardiji, između Milana i Venecije.

Prošao je rat u staroj domovini, ima više nego dovoljno iskustva u radu u najtežim mogućim uvjetima, ali ova situacija i njega ostavlja bez riječi.

- A kako ćemo biti, prijatelju? Zasad smo mi od osoblja živi i zdravi i nekako se držimo. Dolaze stalno novosti. Preko 12 tisuća zaraženih, crna bilanca preko tisuću ljudi. To su povećanja od 200 ljudi dnevno - počinje talijanski Sarajlija. U glasu mu se čuje da je umoran kao pas. Kaže da je dobio tri dana slobodno da napuni baterije jer će morati raditi u komadu sve do 12. travnja. Njegova kolegica zapela je u Panami, blokirali su joj let i sljedećih mjesec dana Željko će morati ponijeti svoj i njen teret. Nije jedini, cijela klinika radi nadljudskom snagom.

Rade dežurstva po 24 sata 

- Radim već 20 godina u bolnici Istituto Clinico Sant'Anna Brescia. Rođeni sam Sarajlija, tamo sam se školovao i radio na traumatologiji. Pokrivao sam i Prvu kiruršku jedinicu. Tamo sam izvukao i rat. Došao sam ovdje iz ekonomskih razloga nakon rata jer Bosna nije išla naprijed. Ne ide ni sada, ali dobro - počinje kroz smijeh priču Željko.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

01:29

Video: 24sata/pixsell

- Moj odjel je na drugoj, povlaštenoj liniji. Pacijenti koji dođu kod nas su stabilni i pregledani, nismo kao kolege na hitnoj pomoći. Oni su prva linija. Rade se dežurstva od 24 sata. Imamo posebno odjeljenje koje je u izolaciji, a koje ima dvije odvojene točke. Žutu i crvenu. Oni u žutome su s lakšim oblikom bolesti, a oni u crvenom su s već razvijenom i uznapredovalom bolesti ili oni koji su transportirani s drugih klinika. Ljude smještamo tamo gdje ima slobodnih kreveta i slobodnih respiratora. Radimo s dvostrukim ili trostrukim rukavicama, maskama, ogrtačima... Problem je što smo imali dosta kontakata koji su kasnije rezultirali pozitivnim testom na koronu. Ne bismo ni znali za nju. Dođe vam na ortopediju netko sa slomljenim kukom, dođu vam otprije bolesni ljudi s, recimo, problemima sa slijepim crijevom. I onda njihova normalna patologija rezultira virusom. Netko ima temperaturu, izmjerimo mu je, testiramo osobu i utvrdi se da ona, uz prijašnju bolest i ozljedu, nosi i koronu - prepričava nam život u klinici.

- Ovdje se rade samo najhitniji slučajevi. Sve blaže operacije su suspendirane, osim onih kojima je život izravno ugrožen. Primjerice vanmaternična trudnoća i slični slučajevi. Oni kod kojih nema odgađanja i koji su pitanje života i smrti - dodaje Željko. 

Smjene po 16 sati na dan 

Ponosan je na svoje kolegice i kolege koji rade kao životinje, u smjenama od 12, 14, pa i 16 sati. Neki rade i više. Nemaju izbora.

- Atmosfera u klinici je dobra. Kod kuće u četiri zida razmišljamo o bolesti i strahu, ali na poslu smo sto posto profesionalci. Stabilni smo. Naravno, strah je prisutan jer smo svi ljudi, ali trudimo se to ne pokazati. Iscrpljeni smo. S ovakvim tempom možemo izdržati još nekih desetak dana u komadu. Ne znam što ćemo dalje. Smjene nam traju od 12 do 16 sati, nekad i više. A znate da nakon 12 sati rada ne možete biti normalno koncentrirani. Imate ljude koji ostaju i po 24 sata u smjeni - priča nam Sarajlija. 

'UČINIO SAM NEŠTO' Zašto mnogi u slučaju panike nagomilavaju toaletni papir?

Kaže kako je pakao počeo krajem veljače.

- Ona prava teška situacija je započela 22. veljače, kad su počeli dolaziti prvi slučajevi. Sjećam se da sam tada bio na vaskularnoj kirurgiji. Imao sam izravne kontakte s pacijentima, testirao sam se i stigao mi je nakon 48 sati nalaz da sam negativan. Srećom. Ali to ne znači da se neću u budućnosti zaraziti. Ovih dana peremo ruke po milijun puta, sve što donesemo izvana ponovno dezinficiramo. Možete to smatrati paranojom, ali s ovim se ne šalimo. Ovo je izvanredna situacija. Ljudi umiru. Umiru i u našoj klinici - priča nam Željko. Pokušao je usporediti sadašnju situaciju s ratom u Bosni.

'Ljudi su još blesavi' 

- U ratu smo imali uništenja ljudskih tijela od metaka i eksplozija. Ovdje imate psihološki kut. Ne vidite fizičko uništenje tijela. Kad bih se za vrijeme policijskog sata u Sarajevu vraćao s posla, čuvao sam se od snajpera i granata koje bi svaki čas mogli pasti na vas. Ovdje se pazim nečega nevidljivog. Bojim se. Krećem se sa službenom legitimacijom i vidim da se rijetki ljudi koje susretnem također boje. Ljudi ne znaju s čime se suočavaju - uznemiren je Željko.

Opisao nam je trenutni život u Bresciji, kako na ulicama, tako i unutar zidova bolnice. 

- Potpuna je blokada na ulicama, ali ljudi su još blesavi. Sad sam vidio da mi je netko protrčao ispod prozora. Ljudi ne shvaćaju da nema kretanja, da će dobiti kaznenu prijavu za to. Imaju dopuštenje za kupiti potrebne namirnice ili otići kod doktora, ali ne pridržavaju se svi toga. Potrebno je bar 14 dana da bi se vidjeli ikakvi rezultati karantene, ali koliko vidim, zasad nema nikakvih pozitivnih rezultata. A kako će ih biti kad svijet još uvijek ovo shvaća neozbiljno. Što se tiče klinike, najviše nam zasad trebaju slobodna mjesta. Trebaju nam kreveti. I respiratori. Oni su najveći problem zbog fibroze pluća. Najteži pacijenti bi trebali provesti barem dva tjedna na intenzivnoj njezi, a to je ogroman rok. Ambulantna kola stalno dovoze nove pacijente. U civilnom centru također stalno pristižu novi ljudi. Helikopteri cijelo vrijeme zuje. Kad ljudi umru, nema službenog sprovoda. Zabranjen je. Svećenik da posljednju pomast i idu odmah na sahranu, prema krematoriju. Sve se obavlja u krugu najuže obitelji. Teško je jer Talijani jako drže do obreda, ali sada je sve pojednostavljeno i po ubrzanom postupku - priča Željko. 

PRVO OBOLJELO DIJETE U HRVATSKOJ Drama u zagrebačkom vrtiću: 'Vaša djeca moraju u izolaciju'

- Što se tiče života u Bresciji, on je sada gotovo zamro. Imamo otprilike 300 tisuća stanovnika, u blizini smo velikih gradova. Tu je i Gardaland, sve je lijepo uređeno. Ali sada nema gotovo nikoga. Nema djece na ulicama. Živim u blizini jednog sportskog centra kraj kojeg je inače velika cirkulacija ljudi. Sad je sve zatvoreno i mrtvo. Sablasno je na ulicama, život se sveo na četiri zida, što je ipak pozitivna stvar ako se želimo držati pravila. To ne bi trebalo biti toliko teško, ali ipak jest. Hrane i namirnica u trgovinama ima. Nedostaje gelova i dezinficijenasa. Ne treba hrliti u dućane, ali smatram da neke zalihe ipak treba imati kod kuće. Ne treba paničariti, ali jednostavnije je uzeti nekoliko kilograma brašna ili par litara ulja nego svakih nekoliko dana ponovno izlaziti u trgovine i prekidati karantenu. Samo nam treba malo više prevencije. Hrvatska je, koliko pratim, jako disciplinirana - dodaje Željko.

Pokušao nam je prenijeti ozbiljnu poruku.

- Talijani imaju sličan temperament kao mi, kao i Dalmatinci. Njima je do druženja, do boćanja, do ljubljenja i do života. Kad je ovo sve počelo, nisu htjeli to prihvatiti. Napravili smo grešku. Mi ovdje nismo shvatili upozorenja ozbiljno, išli smo po diskotekama, putovali smo po zemlji. Mlađi koje nije bilo briga, vraćali su se i zarazili svoje starije, svoje bake i djedove. Ljudi nisu bili svjesni da su morali biti zatvoreni u kućama. Bez okupljanja, bez festivala, bez kina... Zar nije bolje dva tjedna biti zatvoren nego nešto gore? Ljudi su se brinuli za turizam, ekonomski trenutak je prevladao zdravstveni. I mi smo olako gledali na sve kad je bilo tridesetak slučajeva, kao kod vas u Hrvatskoj. A sada imamo tisuće. Učite od nas. Ovo je crni scenarij. Šteta je učinjena, nadajmo se da neće biti veća - žesti se Željko Stojković, talijanski Sarajlija u žarištu krize s korona virusom.