'Puštam joj glazbu i pričam joj. I nadam se da će se probuditi'

Kad je ostala nepokretna, rekla mi je: ‘Ja sam zarobljena u ovom tijelu, jer moj duh je i dalje mlad, duh kao svake žene s 35 godina kakav bi trebao biti u naponu snage’ - prisjeća se liječnik.

POGLEDAJTE VIDEO POTRESNE ISPOVIJESTI:

Nakon 20 godina, kad su već djeca odrasla, supruzi su se pojavili novi simptomi koji su dodatno otežavali život.

ISPOVIJEST HRVATSKOG LIJEČNIKA Žena mu je u komi: 'Ne mogu ugasiti aparate iako me molila'

- Odbijala je liječenje. Molila me da joj pomognem skratiti muke, i to ne jednom. A ja sam nju molio da takvo što ne traži od mene. Objasnio sam joj da ja s tim ne bih mogao živjeti. Meni moja savjest ne bi dopustila da živim sa znanjem da sam pomogao supruzi da umre. Kako bih to djeci rekao, kako bih to objasnio. Malo je reći da bih se osjećao kao ubojica. Kad je to prvi put bila spomenula, samo su mi djeca bila pred očima. No shvatila je, razumjela je i prihvatila moje objašnjenje - dodao je.

Pojašnjava da njegove odluke ne proizlaze iz liječničkog poziva i Hipokratove zakletve.

- Riječ je o ljudskosti. Ili ćete ljudski razmišljati ili nećete. Ona je mene razumjela da ne mogu unatoč svim njenim patnjama osjećati se kao takva vrsta ubojice - rekao je. Zbog životne situacije u kojoj se nalazi naslušao se raznih mišljenja i savjeta što bi trebao učiniti.

- Mnogi su me podržali, no bilo je i onih koji su me pitali kakva je kvaliteta tog života. Teoretski se slažemo da to nije kvalitetan život, ali je život. Jer život je i veselje i patnja. Tek kad život postane težak, vidi se možeš li ga ili ne možeš živjeti. Te ljude koji su propitivali smisao takvog života pitao sam što bi oni učinili na mojemu mjestu. Pitao sam mogu li oni izvući utičnicu iz zida, a da ne znaju može li se ta osoba probuditi nakon godinu, dvije, pet, deset. Tad bi nastao muk - rekao je.

'Ne mogu biti ubojica' 

S obzirom na sve što je prošao i prolazi pitali smo ga od čega on strahuje:

- Strahujem od toga da mi ne kaže, kad se probudi, jer ja ću se tome nadati dok god diše, zašto sam je liječio. Zašto je nisam pustio... No djeca su uz mene i daju mi snagu i idemo do kraja jer njihova majka još je živa, još je topla na dodir - rekao je. Nakon moždanog udara, kaže, toliko je bila zdravstveno loše da njegovi kolege liječnici nisu je htjeli ni operirati.

- Rekli su mu da ima tri posto šanse da preživi operaciju. Molio sam ih da je bez obzira na to operiraju jer želim imati mirnu savjest, da smo napravili sve što smo mogli. Operacija je bila uspješna, no i nakon nje su joj davali mjesec dana života. Zbog toga joj nisu vratili komad lubanje, pa joj mozak na dijelu glave štiti samo tanka koža. Nitko ne može objasniti kako je još živa - priča zamišljeno suprug. Kaže da mu je najgore što nitko od neurologa ne može reći niti zna je li ona i dalje zatočena u svom tijelu i na neki način svjesna što joj se događa ili ne.

- Ona čuje i osjeća bol. To znamo po očima, koje zaklopi kad rukom dođete iznad njih i, kad je uštipnete, napravi grimasu, pojašnjava liječnik i suprug stanje budne kome u kojem se nalazi ljubav njegova života. Nema dana da uz nju nije barem dva puta.

- Za nas ne postoje vikend, blagdani, neradni dani, za nas su jutro i večer, kad se družim s njom i pričam. Pričam joj o svemu što se događa, o djeci, što rade, kako napreduju, što planiraju, pa gledam u monitore ima li reakcije na srcu, promjene u tlaku, ne bih li po tome otkrio da me razumije.

'Puštam joj omiljenu glazbu' 

No nema pomaka. Često smo svi s njom i pričamo. Nekad imamo osjećaj da me gleda kao da razumije, no nakon svih operacija nemoguće je pratiti njezin pogled jer oči nisu u položaju u kakvom su kod zdravog čovjeka. Puštam joj i najdražu glazbu. Neću vam otkriti autore, ali mogu reći da je uživala u ozbiljnoj glazbi. Nekad se i našalim pa joj kažem: ‘Nemoj me baš sve slušati’. I tako, vodim monologe u nadi da me negdje ipak čuje - zamišljeno nastavlja svoju životnu priču.

Otkad je supruga u komi, nekoliko puta joj je srce stalo.

- Više puta joj je srce bilo stalo i, da nije pod monitoringom, proglasili bi smrt. No da se u tom trenu ništa ne poduzme, bila bi to eutanazija nečinjenjem. Ja bih se jednako osjećao kao ubojica da u tom trenu ništa ne poduzimam. Ako se svjesno odrekneš mogućnosti da možeš nešto napraviti, onda si opet sudionik u smrti - pojasnio je.

Pitali smo ga je li ikad razmišljao što bi on volio ili želio da se, ne daj Bože, nađe u takvoj situaciji, da proživljava muku i bol kojoj ne vidi kraja.

- Jesam, naravno. Rekao sam svojoj djeci: ‘Nemojte to preuzimati na sebe nikad, ma kako vas ja molio. Nemojte to preuzimati na sebe da vas to ne bi proganjalo cijelog života. U jednom trenu biste se možda osjećali da ste pomogli i da ste napravili nešto dobro. No bojim se da bi vam se kasnije vraćala sumnja da ste pogriješili jer ćete kroz život sazrijevati i mijenjati stavove’. I dalje sam pri tom mišljenju - rekao je. Kad ljudi razmišljaju o ovako teškim pitanjima, samo u teoriji, o pitanju eutanazije, dok se, nasreću, nisu ni susreli s takvom stvarnošću, većina pri pomisli na neizlječive bolesti i patnju kaže kako bi tražili da im se skrate muke.

'Ne mogu biti egzekutor' 

Ovaj liječnik, nažalost, s velikim iskustvom propitivanja o eutanaziji, kaže:

- Protiv sam toga. Protiv sam eutanazije, a objasnit ću i zašto. Ako pustimo na stranu mogućnosti zlouporabe takve mogućnosti, postavlja se pitanje koja će osoba to raditi. To je egzekutor. Tko će biti taj koji će pomoći osobi da umre? Što će biti s tim čovjekom koji je tako pomagao ljudima godinama, kako će to na njega i obitelj utjecati s vremenom, što ako se s tim više ne bude mogao nositi i kakva bi osoba pristala raditi takvo što? Koga obvezati na takva djela?

S obzirom na sve što ova obitelj prolazi godinama i kako liječnik kaže da se “ne sjeća kad se zadnji puta u kući orio smijeh”, zanimalo nas je kakav im je život bio prije ove teške bolesti.

- Doslovno savršen. Bio je to život kakav bi svatko poželio, pun veselja. Imali smo ljubav, karijeru sve. Znate, ona mi je prva djevojka... Ona mi je i jedina djevojka u životu - otvoreno nam priznaje liječnik pa nastavlja:

- Nećete vjerovati, ali ja i supruga se nikad, baš nikad nismo posvađali. Nikad nije bilo takozvane tihe mise u kući, da ne razgovaramo. O svemu smo uvijek raspravili i nema toga o čemu se na kraju nismo složili. Vjerojatno je razlog tome to što smo rođeni samo s danom razlike, pa smo uvelike bili slični. Ja sam jedino bio ambiciozniji, a supruga je bila idealan balans jer bi me držala, kako se kaže, čvrsto na zemlji. Nevjerojatno je da smo doslovce bili jedno do drugoga u krevetiću u rodilištu - priča liječnik, kojem se na spomen tih bezbrižnih dana i oči smiješe.

- Mi smo cijelog života bili jedno blizu drugog, a toga smo postali svjesni tek kad smo listali fotografije iz djetinjstva. Tako smo jednom gledali moje slike iz vrtića, s nekog izleta, odnosno šetnje, i kaže ona: ‘Vidi, ovo sam ja ispred tebe’. Kolika je to vjerojatnost da smo i u vrtić išli skupa, no nismo se tad igrali zajedno. Poslije smo išli u različite osnovne škole, a završili smo u srednjoj školi razred do razreda. Tad smo se i počeli družiti, nalazili smo se pod odmorom na hodnicima i zaljubili se - prisjeća se liječnik. U njihovoj mladosti nije bilo visoke tehnologije, pa je odlazak u vojsku značio veliku neizvjesnost jer nisu mogli kontaktirati.


Čekala ga u crvenom kaputu 

- Tih godinu dana samo sam razmišljao o tome čeka li me, što radi, gdje je, kako je. Mjesto u kojem sam bio u vojsci bilo je u ratnom području, pa nismo smjeli nikamo iz vojarne. Zbog cijele situacije ni pisma nismo mogli slati. Doslovce smo bili odsječeni od ostatka svijeta. Sjećam se dana kad sam se vraćao. Bio sam pun iščekivanja i nade, ali i straha čeka li me. Ugledao sam je kako stoji u crvenom kaputiću, potrčala mi je u zagrljaj i tad sam bio najsretniji čovjek na svijetu. Ma nama je bilo suđeno - rekao je. Kasnije su zajedno i studirali.

- Gospođa nije išla na medicinu nego na fakultet koji je kraće trajao, pa me požurivala. Rekla je: ‘Hajde diplomiraj da se ženimo’. To vam je tako bilo u naše vrijeme - priča nasmijano. Život im je tekao prema planu i željama u ljubavi i slozi sve do njihove 35.

- Strašno je kad vas takvo što zadesi u naponu snage. Taman smo bili sazreli i koračali u život koji je bio pred nama. I onda, eto... - kaže zamišljeno. Pitali smo jesu li supruzi roditelji živi i kako su se oni nosili s cijelom situacijom.

Ne zna da joj je majka umrla 

- Nažalost, nema ih više među nama. Otac joj je preminuo prije nego što je doživjela moždani udar. A majka... Moja supruga niti ne zna da joj majka više nije živa. Nedugo nakon što mi je žena završila u komi, ovaj svijet je napustila njena majka - priča liječnik.

Prisjećanja na najljepše dane zamijenila je surova realnost. Nema toga sjećanja koje može izbrisati činjenicu da u toj bolnici, u kojoj smo razgovarali, na odjelu intenzivne njege i dalje leži njegova supruga, priključena na aparate, za koju ne zna sanja li, zna li da se on svim silama bori da ona živi i da je on s djecom čeka da joj kažu kako je nikad neće napustiti.

Vidjevši je kako leži na bolničkoj postelji, iznenadili smo se koliko joj je koža njegovana. Da nema tih silnih aparata, pomislili bismo da će svaki tren otvoriti oči i ustati.

- Da, dobro ste primijetili, a to je zbog načina na koji se brinemo o njoj. Ja ću za nju napraviti sve što je u mojoj moći i u moći današnje tehnologije da živi i nadat ću se da će se jednog dana i probuditi - zaključio je.

Borimo se do kraja 

Dok drugi promišljaju bi li i oni napravili za svoje najmilije isto što i ovaj hrvatski liječnik, srce njegove supruge i dalje borbeno kuca, koža joj je i dalje topla na dodir, oči joj se i dalje otvaraju i njezina djeca znaju da je ona i dalje među živima.