Josip je bio hrvatski vojnik na mirovnoj misiji u Kabulu u Afganistanu. Njegov konvoj napao je bombaš samoubojica. Josip je iza sebe je ostavio suprugu i sina čiji je 1. rođendan trebao slaviti kada se vrati...
OBITELJ TUGUJE ZA JOSIPOM BRIŠKIM
'Bio je dobar mladić. Zbog tate je želio postati hrvatski vojnik'
Upaljena svijeća u bojama hrvatske zastave na ogradi pred kućom. A unutra, u crnini, tuguje obitelj tragično poginulog hrvatskog vojnika Josipa Briškog (27). Bolnu tišinu u Sesvetama gdje žive, remete samo automobili koji prolaze. Pred kućom su vozila Hitne pomoći i Hrvatske vojske.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Pokretanje videa...
01:13
Na ulici nema ljudi, djece koja se igraju. Prolaznici spuštaju glavu prolazeći kraj kuće u čast palom vojniku. Svi znaju da je u toj kući živio Josip, koji je poginuo u Kabulu u Afganistanu prilikom napada na njihov konvoj. U njihov oklopni terenac motociklom se zabio bombaš samoubojica. Josipu je pritom teško ozlijeđena glava, a nekoliko sati nakon napada je preminuo. Iza sebe je ostavio suprugu i desetomjesečnog sinčića. Dva hrvatska vojnika koji su bili s njim u vozilu teško su ozlijeđeni. Jučer su cijeli dan s obitelji proveli hrvatski vojnici i časnici.
- Majka i supruga ne mogu bez lijekova za smirenje. Cijelu noć su s njima djelatnici Hitne pomoći. Ne znam jesu li oka sklopili... Teško. Ovo je prestrašno i preteško - govori nam, jedva susprežući suze, Anđela Raić, koja kaže da je Josipova teta, odnosno sestra njegove bake, ali kaže da ju je cijela obitelj zvala teta. Sa suprugom živi preko puta Josipove kuće u istoj ulici.
- Bili smo bliski, vrlo bliski - kaže. Vidno potresena otvorila nam je dušu i ispričala kakvog se Josipa sjeća. Kad ga spominje dok je još bio živ, na trenutak joj se vraća sjaj u očima.
- Ma prekrasno dijete i prekrasan mladić je bio. Jako je volio vojsku i Hrvatsku i tome je istinski bio predan. Zadnjih pet godina otkad je u vojsci, za to je živio - priča nam tužno teta, kojoj je sjaj u očima i sjećanje na Josipa opet vrlo brzo ugasila tuga...
Josip je rođen u poodmaklim ratnim godinama, točnije - 1992. Utjecalo je to puno na njega. Slušao je i čitao priče iz Domovinskog rata. Oduvijek je znao da želi časno i ponosno nositi odoru hrvatskog vojnika. Ljubav koju gaji za domovinu usadila mu je i cijela njegova obitelj, možda ponajviše otac...
- Mi smo svi vrlo veliki domoljubi. A u vojsci mu je bio tata. Naime, na početku Domovinskog rata našao se s druge strane granice. Služio je vojni rok u Srbiji kad su počele nevolje. Jedva se uspio nekako izvući i domoći Hrvatske. Poslije toga bio je u vojsci, ali ne na bojištu. On je kao stolar radio u vojarni - kaže nam teta Anđela čvrsto stežući u rukama maramicu mokru od suza.
Zadnji put je, kaže, svojeg Josipa vidjela kad je odlazio na misiju u Afganistan. Bilo je to netom nakon krštenja njegova sinčića...
- Nismo ni sanjali da ga posljednji put vidimo. Čekali smo rujan, kad se trebao vratiti i proslaviti sa suprugom i obitelji sinov prvi rođendan - priča Anđela dok joj opet naviru suze i tresu se ruke.
- Toga strašnog dana ja sam baš bila tu u vrtu. Nešto sam kopala. Kad sam ugledala vojna vozila, presjeklo me. Odmah sam znala da se nešto strašno dogodilo. Pomislila sam upravo na najgore... - zaplakala je Anđela pridržavajući se da ne padne.
Da malo odagna misli, donijela nam je fotografiju na kojoj je Josip sa svim unucima i praunucima Ane Blašković, njegove bake, koju su svi puno voljeli.
- Evo mog Josipa. Tu, ovaj prekrasan dečko. Ovo mu je majka u sredini, gore su moja djeca. Bilo je to negdje 2007., a Ana nas je dvije godine nakon toga napustila - prisjeća se Anđela dok preko ceste u mračnoj hladovini i velikoj boli sjedi najuža Josipova obitelj.
Stol su prekrili hrvatskom šahovnicom, koju na rubovima drže svijeće u hrvatskim bojama. Ondje su nam vrlo pristojno rekli kako nisu u stanju razgovarati, da su u prevelikom šoku te da ih ne uznemiravamo. Bol je prevelika. U ulici su i dalje parkirana dva vozila Hitne pomoći, vojna vozila te vojnici paze da ih ne uznemiravaju.
- U srijedu je obitelj posjetio ministar i vojska se zaista prema svima nama odnosi s velikim poštovanjem. Puno nam znači njihova podrška i hvala im na tome – kaže Anđela. Spomenula je i predsjednicu Kolindu.
- Ona nije bila. Samo smo preko medija vidjeli što je rekla. A dobro... - rekla je jer u ovim trenucima protokol obitelji sigurno ne znači puno.
Utjehe nema. Bol, tuga, praznina, nevjerica, odbijanje prihvaćanja da ga nema... S tim osjećajima bori se Josipova obitelj. Teško je i prijateljima i poznanicima, koji se na društvenim mrežama opraštaju od Josipa.
- Bio si mi brat koji nije moja krv, znao si o meni više nego itko... Preko ovoga gubitka teško je prijeći kao da je dio mene zauvijek nestao... Ostale su samo uspomene na velikog prijatelja, kuma... Bog sebi uzme samo najbolje - napisao je na Facebooku Matej Lukić u čast prijatelju i kumu.
Obitelji, prijateljima, kolegama i poznanicima u velikoj boli ostaje samo zapaliti svijeću palom heroju. Tako je učinila i Josipova teta. Iz najtužnije ulice u Sesvetama ispratio nas je plam bijele svijeće na njenim vrtnim vratima.
Josip Briški bio je u NATO-ovoj misiji potpore miru, kroz koju je do sada prošlo oko 11.000 naših vojnika. Za međunarodne misije ih se prijavljuje više nego što ih primaju. Ondje stječu nova iskustva, a plaća im ovisi o težini misija u koje odlaze. Inače, naši vojnici u Hrvatskoj rade za prosječno 6000 kuna. Specijalci, u kojima je bio Briški, nešto više. Oni koji odlaze na teren primaju dnevnu naknadu od 110 eura. Za šest mjeseci na ratnom području prime naknadu od oko 20.000 eura.
To je dio vojničke priče koja je, naravno, potpuno nebitna kad se izgubi život i kad naši momci budu ranjeni.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
