Jecaji zagrljenih roditelja ubijene djece prekidali su grobnu tišinu. Građani su satima čekali da odaju počast ubijenoj djeci u masakru u školi
Beograd se poklonio žrtvama masakra u Ribnikaru: 'Anđele nikada nećemo zaboraviti...'
Danas plačemo, žalimo i nadam se da nitko više nikad neće doživjeti ovakvu tugu, rekao nam je jedan od mnogobrojnih građana Beograda koji su jučer satima na kiši i u tišini čekali u dugim redovima kako bi odali počast djeci koja su prije godinu dana ubijena u masakru u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar".
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Pokretanje videa...
Beograd i Srbija jučer su bili obavijeni tugom. Prije točno godinu dana učenik (13) ušetao je s očevim pištoljem u osnovnu školu koju je i sam pohađao. Zatim je hladnokrvno ubio devetero učenika i domara škole.
- Što da ti kažem, sine, teško je ovo. Ne daj Bože ovakvu tragediju nikome. Kako je samo tužno gledati roditelje. Gledam ovaj cvijet koji držim u ruci, na njemu su kišne kapi, koje mi više sliče na suze - rekao je Mitar Obradović, čovjek koji je, kao i mnogi Beograđani, došao položiti cvijet i zapaliti svijeću za, kako kažu, "male anđele koje nikad neće zaboraviti".
Prostor tišine
U 8.41 minutom šutnje odali su počast žrtvama, a svi mediji prekinuli su program uz poruku "Pamtimo". Minutu prije, u 8.40 sati, umjesto školskog zvona oglasile su se dvije vatrogasne sirene kao podsjetnik na jezivi trenutak ispaljivanja prvih hitaca. Inače, cijeli prostor oko škole, koji su nazvali Prostor tišine, jučer je bio zatvoren za promet. Kiša, ljudi koji stoje u redu s cvijećem u rukama, jecaji roditelja, koji još očekuju da se njihova djeca vrate iz škole, žalosne su slike koje nikog nisu ostavile ravnodušnim.
Rijeke ljudi tekle su satima, a kad su svi položili cvijeće, upalili svijeće i upisali se u knjigu sjećanja, ceremonija se preselila u Tašmajdanski park. Ondje ih je dočekao videozid na kojem su se izmjenjivale fotografije devetero učenika i domara škole.
Neutješni roditelji jecali su zagrljeni u zajedničkoj boli. Njihov plač prekidao je grobnu tišinu. Braća, sestre, prijatelji iz razreda..., gledali su njihova nasmiješena lica iz nekih sretnijih vremena.
- Majka sam i znam kako pate ove majke. Plaču i suze im nikad neće prestati. Svi se mi još pitamo zašto, zar je moralo tako biti - rekla je promrzla i mokra lica Beograđanka Marija Petrić.
Duboko dirnuti bili su i reporteri koji su izvještavali s ovih pretužnih skupova. Nekoliko su puta morali obrisati suze kako bi odradili svoja javljanja i razgovore.
A mladi ubojica koji je kriv za ovu tragediju i dalje je u beogradskoj Klinici za neuropsihijatriju, na Odjelu za djecu i mlade. Pod neprekidnim je policijskim nadzorom, a protiv njegovih roditelja pred Višim sudom u Beogradu traje sudski postupak. Više javno tužiteljstvo u Beogradu traži zatvorsku kaznu od 12 godina za dječakova oca te dvije i pol godine za majku. Za vlasnika i instruktora u streljačkom klubu u koji je dječak dolazio i vježbao rukovanje oružjem traže tri godine zatvora.
Sudski postupci
Oca, V. K., optužnica tereti za teška djela protiv opće sigurnosti jer je 13-godišnjeg sina obučavao da rukuje zračnim i vatrenim oružjem, vodio ga u streljanu, što nije primjereno dječakovu uzrastu, te što oružje nije čuvao na sigurnome mjestu, kako to predviđa zakon.
Protiv oca i majke vode se i dva parnična postupka prema tužbama članova obitelji ubijenih, i to za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe.
Slavica Đukić Dejanović, ministrica prosvjete Republike Srbije, krajem prošlog mjeseca najavila je prigodno obilježavanje ovog tragičnog događaja programom pod nazivom "Buđenje" rekavši da će prije svega obitelji ubijene djece imati priliku dostojanstveno izraziti svoju bol, sjećanje i patnju.
- Pitanje 'zašto' nikad neće dobiti potpuni odgovor. Posebno ga neće dobiti oni koji su najviše pogođeni u ovoj traumatičnoj situaciji, a to su roditelji i obitelji djece pred kojom je trebao biti cijeli život - rekla je Slavica Đukić Dejanović.
Je li se, i što, promijenilo godinu dana nakon masakra u beogradskoj školi te mogu li se ovakvi i slični događaji prevenirati, pitanje je kojim se bave psiholozi. Oni ističu da obitelji ubijene djece, ali i djeca koja pohađaju ovu školu, to nikad neće zaboraviti te da su svi ostali, nažalost, ovu tragediju već zaboravili.
Dodaju da obitelji, ali i društvo u cjelini, zaboravljaju bit koju čini njegovanje povjerenja, razumijevanja, empatije, kao svega onoga što bi ljude trebalo činiti ljudima.