Obje su rodile dva tjedna ranije, objema je pukao vodenjak skoro sat vremena prije potresa, obje imaju već sinove, a iz te avanture izašle su s djevojčicama
BEBE IZ POTRESA
'Do zadnjeg trenutka sam bila u autu, prije nego što sam rodila su me odveli u sobu u bolnici'
U potresu kakav Zagreb nije pogodio 140 godina, dvije žene, majke, usred razrušenoga grada, na parkiralištu oštećene Petrove bolnice, kraj desetke majki u spavaćicama s novorođenčadi u rukama koje su grijale na hladnom snježnom jutru, rađale su svoje curice u automobilima.
Od tada je prošlo točno pet mjeseci, a ove dvije hrabre žene danas su prijateljice koje se zbog korone i obaveza još nisu uspjele naći na kavi, ali se stalno čuju i dopisuju zahvaljujući visokoj tehnologiji. Njihove životne priče u grubim crtama dosta su slične. Osim filmskog porođaja, obje imaju sinove od tri, odnosno 2,5 godina, obje su svoje djevojčice rodile dva tjedna prije termina, objema je pukao vodenjak prije potresa, objema su sinove tijekom te avanture čuvale bake i djedovi, dok su njih muževi vozili do bolnice. Doma su se vratile isti dan pet sati nakon porođaja sa svojim djevojčicama...
POGLEDAJTE VIDEO: Trudnice i bebe evakuirane iz Petrove nakon potresa
Pokretanje videa...
01:32
- Moja Magdalena super napreduje, ma obje smo dobro. Cijela ta situacija me promijenila na pozitivno. Naučila sam cijeniti svaki dan i svakodnevicu, naučila sam uživati u baš svakom danu. Nakon tog iskustva želim poručiti svima da je baš svaki dan važan i poseban te neka odjenu najbolju odjeću i uživaju kao da nema sutra - priča nam srčano Ivana Plivelić (29) kao da u tim trenucima opet proživljava sve što je iskusila tog nedjeljnog, pandemijskog i potresnog jutra 22. ožujka.
Bilo je nešto manje od šest sati kad joj je puknuo vodenjak. Ustala se, odjenula, probudila muža, kad je njihovo potkrovlje, kao i cijeli Zagreb, zatresao potres od 5,5 po Richteru.
- Ufff, jako je ljuljalo. Iskreno, pravi strah me uhvatio tek kasnije kad su se svi dojmovi slegli. U tim trenucima sam bila u bolovima od trudova i najviše se brinula za sina (3) kojega sam morala ostaviti u autu s bakom i djedom. To mi je bilo najgore. Nije zbog bake i djeda, jer znam da se oni itekako znaju za njega pobrinuti, nego su to bili čisti majčinski strah i briga - priča brižna majka.
Moram ga ostaviti jer rađam, a on isto zbunjen, prestrašen... Ma plakala sam... - iskreno će Ivana otkrivajući da je rodila skoro na sinov rođendan.
- Da je Magdalena sutradan stigla, sinu bih seku rodila na njegov rođendan – nasmijano dodaje. Bolovi na porođaju su, kaže, bili katastrofalni, no više ju je brinuo potres i da se što prije vrati kući.
'Onaj krevet mi je bio wellness'
- Do zadnjeg trenutka sam bila u autu i stalno su me obilazile sestre i liječnici. Prije vrhunca porođaja odveli su me u sobu na onkologiji. Ta dva čista bijela kreveta činila su mi se kao wellness naspram auta – prisjeća se sa smiješkom. Brzo je, kaže, rodila.
- Vjerujem da su tome pripomogli šok i stres od svega. Nije bilo nikakvih komplikacija - rekla je. Malena Magdalena prvi glas u životu pustila je u 10.10, a Ivana je i dalje intenzivno razmišljala da što prije dođe kući sinu.
- Maleni se iznenadio kad smo iza 17 sati stigli kući isti dan jer sam ga sve vrijeme pripremala kako će sam tri dana biti s tatom. No nakon ovog iskustva još više cijenim bolnice i ona tri dana koja ondje provedete nakon porođaja - iskreno će Ivana te nam opisuje što pod time misli: “Prvu noć uopće nisam spavala jer sam stalno gledala diše li malena. Kao i svako novorođenče, zakašljucala bi se i na trenutke se činilo kao da se guši u vlastitoj slini. Naravno, to u bolnici ne vidite jer se sestre pobrinu da se prvu noć odmorite te odvedu bebu. A onda sam se namučila s dojenjem pa pupkom. No sad je sve to iza mene i uživam sa svojom dječicom”.
Njezina kolegica u mukama, ali i nova prijateljica koju je stekla u izvanrednim životnim okolnostima, Dijana Kos (33) ispričala je kako je ona doživjela i proživjela porođaj.
- Vrijeme leti uz male zvrkove. Kao da je bilo jučer... Što da vam kažem, to je događaj za pamćenje. Ma sretna sam što se sve dobro završilo - započinje svoju potresnu pustolovinu Dijana iz Mraclina. Znala je, kaže, da će roditi prije termina, ali nije mogla ni sanjati da će rađati u autu usred potresa.
- Oko pola šest ujutro probudio me vodenjak koji je pukao, a ja supruga. Moja djevojčica je uranila dva tjedna, no očekivala sam to. I sin (2,5) probudio se pa sam ga krenula uspavati, no onda nas je sve na noge digao potres. Shvatila sam da nemam vremena jer drugi porođaj uvijek ide brže i da moramo odmah u bolnicu. Sina sam ostavila baki i djedu, a ja i suprug uputili smo se u Petrovu - užurbano priča Dijana dok se u pozadini čuje sićušan glas dječačića: “Mama, mama...”. Zna njezin sinčić da Dijana ima pametnijeg posla nego pričati s nama na telefon. No ipak se za nas, pet mjeseci kasnije, prisjetila detalja koje će pamtiti cijeli život.
Mole se da se više ne trese
- One slike razrušenoga grada i uspavanih, ali potresenih ljudi na ulicama koje su obišle svijet, gledali smo na putu do bolnice. Od trudova i straha da sve prođe u redu pokušavala sam se koncentrirati na porođaj. Pred bolnicom sam ugledala majke u spavaćicama s tek rođenim bebama na onoj hladnoći. Taj je dan baš bilo hladno i snijeg je počeo lagano padati. Samo sam molila Boga da ne potrese još koji put - opisuje filmske prizore katastrofe koju su Zagrepčani doživjeli tog jutra 22. ožujka. No ona, kao i Ivana, imala je veće brige od potresa.
- U rađaonicu nas se nisu usudili voditi jer nisu znali koliko je zgrada oštećena i kad će se opet zatresti. Pustili su nas na parking te sam u autu preživljavala trudove skoro do vrhunca. Pred kraj porođaja smjestili su mene i Ivanu na onkološki odjel - prisjeća se Dijana. U najvećoj boli koju žene mogu doživjeti, ove majke uspjele su razmijeniti svoje priče i iskustva u kratkim razmacima između trudova.
- Uspjele smo malo razgovarati o sinovima koji su sličnog uzrasta, o majčinskim stvarima, trudnoći, kako ju je koja podnijela, no kako su se razmaci između trudova skraćivali, svaka se koncentrirala na sebe. Ma znate i sami kako je to - nasmijano će Dijana. Ivana je rodila desetak minuta prije nje.
- Evo, mi smo dokaz da se i u 21. stoljeću može roditi bez epiduralne i bez svega - nasmijano će Dijana, koja je posebno pohvalila doktore, babice i sestre iz Petrove bolnice.
- Zaista su bili divni. Cijelo vrijeme su nas obilazili. Moja babica se zvala Ivana, nikad je neću zaboraviti i zahvalna sam joj na svemu što je napravila - zaključila je Dijana.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
