Otac Denis podigao je šator u centru Petrinje i ondje se kuha za 50-60 volontera. Tamo je i sinčić. Melje orahe i pomaže
MALI KUHAR IZ PETRINJE
Bartol (4): 'Moj vrtić se srušio, sad kuham za volontere s tatom i mamom. Obožavam kuhati!'
U vrtiću imam prijatelje, no vrtiće se srušio. Nedostaju mi prijatelji i igranje s njima, govori četverogodišnji Bartol Radoš iz Petrinje čiju je bezbrižnu igru s prijateljima zaustavio razoran potres koji je uništio centar grada u kojem se nalazi i zgrada vrtića Petrinjčica kojeg mališan pohađa.
Bartolova majka Jelena (44) objašnjava da zapravo ne znaju u kakvom je stanju vrtić, znaju da su zidovi zgrade popucali, no zapravo ne znaju da li je zgrada upotrebljiva ili nije. Mališan je uvjeren da će u ponedjeljak ići u vrtić.
Majku i mališana zatekli smo kod improvizirane kuhinje, šatora, kojeg je podignuo Jelenin suprug Denis (45) s prijateljima i susjedima gdje pripremaju tople obroke za ljude, volontere koji dolaze iz cijele Hrvatske koji pomažu Petrinjcima u saniranju šteta od potresa. Bartol se ovdje jako dobro snašao i svakodnevno tijekom poslijepodneva dolazi s majkom u kuhinju gdje pomažu u pripremi hrane. Inače Bartol obožava kuhati i pomagati majci u pripremi hrane, kolača. Tako je bilo i u subotu, zajedno su volonterima pripremili i ispekli gibanicu.
- Ovo su moji kolači koje sam napravio dok sam mami pomagao raditi gibanicu od oraha. Mijesio sam tijesto, mljeo orahe - govori Bartol pokazujući nam gibanicu i kolače koje je sam izradio. Majka se nadovezuje kako njihov sin jedinac uvijek rado pomaže u kuhinji, rado mijesi tijesto, miješa sastojke, važe ih, melje orahe, riba jabuke, a tako je i sada u ovoj vanjskoj improviziranoj gdje voli dolaziti jer ima ljudi, stalno se nešto događa i ne misli na podrhtavanja tla.
Srećom, za vrijeme razornog potresa mališan je bio s majkom u autu i nije ga toliko niti osjetio niti je bio svjestan silovitog podrhtavanja. Iako je na taj način bio pošteđen, dječak nam kaže da osjeti potrese, podrhtavanja i da ga je strah. Nakon razornog potresa Jelena i Bartol su otišli u Zadar, no nisu mogli izdržati odvojenost i nakon tri dana su se vratili u Petrinju i od tada su stalno na raspolaganju volonterima kojima osiguravaju hranu i pomažu im u pronalasku smještaja, upućuju ih gdje mogu pomoći.
Bartolov otac Denis govori da su imali sreću, njihova kuća nije toliko teško oštećena, nastale su manje pukotine zidova i urušili su se dimnjaci. Kada su u Petrinju nahrlili volonteri odmah je s prijateljima podigao šator kako bi im pripremili topli obrok, tu su već 13. dan i ostati će koliko god bude potrebno.
- Svakog dana ovdje pripremimo jelo za 50, 60 ljudi, ovdje mogu doručkovati, popiti kavu, pojesti ručak. Sve radimo o svom trošku, tek smo jučer zatražili pomoć Crvenog križa ako ima što hrane da nam ustupe, dobili smo buncek i pripremili smo zelje s buncekom. Trudimo se svakog dana pripremiti drugo jelo. Nemam riječi za te ljude, koji su svoj život, poslove, obitelji sada stavili po strani i došli su ovdje pomoći. Ovo je najmanja gesta koju možemo za njih učiniti i to ćemo raditi koliko god bude potrebno - govori Denis.
Dodaje da je osim kuhinje ovo mjesto postalo puno više, tu se okupljaju grupe volontera koje se svakodnevno izmjenjuju, a ima i onih koji su ovdje od prvog dana i sada su ovdje kao svojevrsni koordinatori koji pomažu volonterima u pronalasku smještaja, upućuju ih na lokacije gdje je potrebna pomoć.
Jedan od njih, volonter koji je tu od prvog dana je i Jure Biloš (45) građevinar iz Splita koji je nakon razornog potresa dovezao humanitarnu pomoć, desetak agregata i ostao je do danas.
- Ovo je nestvarno! Dovezao sam agregate za selo Nebojan u srijedu navečer, trebao sam ići kući sutradan, no trebalo je ostati jednoj susjedi ovdje pomoći popraviti krov i ostao sam do nedjelje, radili krovove. Ovdje smo se povezali s g. Nota Todić iz Imotskog koji je ovdje vodio punkt i njegovom grupom ljudi, te smo se svi zajedno povezali s domaćim ljudima kojima sam dao zadatak da traže kuće, a mi smo ovdje raspoređivali ljude koji su stalno dolazili ovdje k nama. Važno je napomenuti da sam ja ovdje dovezao ne znam koliko, ali sam kući odnio sto puta više, u srcu i duši. Ovdje su moji prijatelji, dečki Ljubo, Paško, Sina iz Splita, Bojan i Marko iz Krka i naš Vlado iz Zaprešića. Ovo je jedna mala ekipa koja čuda radi. Mi se ne znamo, sada spavamo skupa, jedemo, živimo ovdje, da ovako država funkcionira, gdje bi nam bio kraj, ovo je čudesno - govori Jure opisujući da po okolnim naseljima rade žurne situacije, rade krovove, dnevno ih naprave oko desetak, nabavljaju crijep, koordiniraju ljude što trebaju raditi. Jure je zadužen da na terenu izvidi obim poslova, a raspolaže s alpinistima s Krka koji se vežu i rade kritične situacije, delikatne poslove na krovu, grupom meštara za krovove i fizikalcima koje potom raspoređuje na zadane poslove.
- Nama je svaka kuća ista. U svakoj kući smo bili primljeni kao u svojoj kući, možda i bolje. Iz svake kuće koje smo otišli, ljudi nisu niti svjesni bili, nisu mogli niti hvala reći koliko su bili zatečeni. Nakon ovog drugog potresa oni su bili šokirani nama, mi smo njima doslovno u kuću ulazili, penjali se po krovu, napravili i otišli, a oni bi još u šoku bili. Ovdje su ljudi dosta zatvoreni, smatraju da njihov problem nije prioritet, gledaju da možda prije treba pomoć susjedu nego li njima iako im je krov možda razotkriven. Mirni su i staloženi. Strpljivi su, nisu nametljivi, nekako kao da čekaju u redu da im se to napravi - priča nam.
- Ovdje je prošlo sto grupa, tu se stvorila simbioza domicilnog stanovništva sa nama koji smo došli iz svih dijelova Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara. Radost i energiju koju sam vidio u tim ljudima, to je nešto čudesno! Koordinator iz Petrinje mi ne može dati posla koliko mi napravimo. Za nas ne postoji bol niti umor, ne znamo ni koji je dan, datum niti godina, za nas ne postoji vrijeme. I sam sam ostavio svoj posao, svoju obitelj, kada sam se nakon nekoliko dana vratio kući po drugu turu pomoći nisam mogao spavati morao sam se vratiti. Nešto me vuklo da se vratim ovim ljudima koji su u tom svom jadu, u toj svoj žalosti, ali nisu nametljivi, oni ne traže ništa, upravo zbog njihove smirenosti, staloženosti, poniznosti. Strašan je strah u tim ljudima i on je opravdan. Zatekao sam se u kući kada je bio potres od 5 po Richteru, to je strašno, nemate taj osjećaj dok niste u kući koja se trese, taj osjećaj je strašan. Dugo vremene će proći dok se taj strah iz tih ljudi ne izbije, oni nemaju alternativu, ne mogu živjeti u kućama od tog straha - govori Jure. Tijekom sanacije krovova uvijek dolazi do nenadanih situacija, a posebno je bila neugodna kada je na kući u Petrinji prilikom sanaciji volonter Vlado pod crijepom pronašao zaostali ručnu bombu koju je odmah prijavio i predao policiji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
