Posjetili smo kumicu Đurđicu na Dolcu i zamolili da bude posebna gošća u 24sata te da nam pomogne urediti novine za jubilarno 5000. izdanje i ispriča svoje dogodovštine s placa
KUMICA POSTALA UREDNICA
'Bandić od mene kupuje grah jebežljivec, od njega dugo stoji'
Bila sam u Frankopanskoj (ulici) i kupovala hulahopke na ćošku. Četrnaestica je već išla i kaj bi on kumici z maramom stal? Bežala sam za tramvajem, a on je već bil prešel i zakretal se. A onda je ipak stal. Skočim nutra. Nisam rekla ni fala - na zadnja vrata sam ušla. Ujutro dođe vozač tramvaja na Dolac i pita: ‘Gospođo, znate ‘ko vam je stal kad ste bežala?’.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:12
Počinje ovako Đurđica, najslavnija kumica s tržnice Dolac u Zagrebu, dobri duh tog placa, koja svoje priče skuplja 57 godina. Ne skida osmijeh i nastavlja.
Sjeća se i bana 'naopačke'
- Rekel mi je vozač: ‘Ja vas znam tolke godine... Vi ste kumica!’. Zamislite - stal mi je vozač jer zna tko sam. Pozvala sam ga i popili smo kavu - govori Đurđica. Najpoznatija je to kumica s placa koja u svojoj 77. godini i dalje svaki dan neumorno staje iza svoga štanda i prodaje grah, ječam, češnjak... A počela je prodavati povrće kad je plac bio još na središnjem trgu. Tada je kao djevojčica dolazila s majkom.
- Sjećate li tog vremena, pitamo, ‘je, kak ne’ - odgovara. Prebire po sjećanima i kaže da je onda bilo drugačije, da je plac bio “onak po starinski”. Al kaže da je sad ljepši. Dočekala je ona i otpratila sa štanda mnoge političare i državnike, ali neki joj nikad nisu došli.
- Ne sjećam se Tita da mi je došel, a ni Tuđman. Ovi novi političari jesu, dođu uvijek pred izbore. Bila je tu i Margaret Thatcher - sjeća se Đurđica Jančić, koja joj je te 1998. poklonila lučice. Još se sjeća što su razgovarale.
- Rekla sam da bih ja na Dolac metnula krov. Al’ Thatcherica je rekla: ‘Ne’. Rekla je da je to povijesni plac, najveći u Hrvatskoj i da on ne smije dobiti krov. Al’ ja bih ga stavila. Kišobrane nosi vjetar, kiša, ničemu ne služe - kaže Đurđica, koja bi svoje povrće prodavala i kad bi snijeg bio dubok više od metra.
Desetljećima su je šibali vjetar i kiša, ali i pržilo sunce. Sve to došlo je polako na naplatu. Leđa bole pa stisne zube kad treba sjesti, ali kumica ne dopušta nikome da umjesto nje ponese košaru s nekoliko kilograma graha. Još pita drugog treba li mu pomoć. Teško joj je i po stepenicama, ali vješto nalazi stranu po kojoj joj je lakše silaziti.
- Trener Ćiro mi je rekao da sam toliko puta prešla gore-dole po ovim stepenicama da bi samo radi mene trebali napraviti nove - smije se.
Zaslužila je nove štenge
Posjetili smo je na Dolcu i zamolili da bude posebna gošća 24sata te da nam pomogne urediti novine za naše jubilarno 5000. izdanje.
- Imate rođendan? Joj, sretan vam rođendan! I meni je bio sad na Jurjevo. Al’ ne mislim u penziju - odmah odgovara. I spremno prihvaća naš poziv. Stala je kratko na našu molbu kraj još jedne kumice, one brončane, kraj kipa koji stoji na ulazu u plac Dolac.
- Ovaj su vam kip po meni delali. Zove se kumica Barica. Ja sam htela da se zove Đurđica, al’ je ipak Barica - govori Đurđica o tome kako je postala model za skulpturu kumice. Kip u čast svim kumicama izradio je Stjepan Gračan, a Zagerpčani su odabrali ime. A uz njega će Barica uvijek pozirati svima koji pitaju.
Njezina leđa su prenijela na tone graha iz svog vrta. Sjeća se kad ga je do Dolca nosila u bisagama s po jednim cekerom sprijeda, drugim s leđa i u njima najmanje 50 kilograma. Pred nedavni Praznik rada prodala je oko 80 kilograma. Po njega dolaze i s mora, neki povuku i iz Dubrovnika.
Znaju je po marami
- I gradonačelnik Zagreba Bandić mi je prije redovito dolazio. Sad malo manje, bolesniji je. Uvijek kupi isto - crni grah jebežljivec - smijulji se Đurđica i nastavlja - zakaj jebežljivec? Od njega dugo stoji... - objašnjava.
Kumica je to dobra srca, pa dobrim vraća onima koji su prema njoj dobri. Bandić je obećao da jednu godinu neće morati plaćati placovinu, to je i ispunio, više od toga, rekao joj je, nije mogao. A ona mu je i u bolnicu išla kad je tamo ležao. Probila se kroz zaštitare koji nisu nikome dali da mu priđu.
- Vidio me kroz sobu i viknuo da me puste. Sjela sam kraj njega na krevet, a on me pital kak sam došla. Pa sa sinom. Gde je on, pital je, ja sam rekla dole, kod auta, da nije smel doći gore kad ga čuvaju. Ljutio se i rekel da me otprate do dole. Nisam dala, rekla sam da mogu sama, al nije htel ni čuti - govori Đurđica.
A ima li još uopće kumica na placu? Malo. Ona jedina dolazi baš svaki dan, osim nedjelje. Nije najstarija, imaju još dvije starije, ali one dolaze rijetko, jednom mjesečno ili rjeđe. Nju svi prepoznaju po marami.
- Jednom su me tražili, a kći Kristina je pokazala da sam tu. Nisam imala maramu i čovek me nije prepoznal - kaže. Svoje mjesto na Dolcu uvijek čuva.
- Šesta klupa od katedrale! Ste čuli? Šesta - ponavlja Đurđica svoje mjesto. A njoj se čuva uvijek mjesto i u autobusu. Jutrom je iz Hrašća autom vozi sinom, a vraća se autobusom. Njezino mjesto je uvijek rezervirano. Ako netko slučajno na njega i sjedne, vozači ga dignu.
- Pred kućom mi stane autobus, a nije stanica. Vi ste kumica naša - vele mi i otvore vrata - pojašnjava. A nekad je do Zagreba s mamom išla i vlakom. Mama je stvari tačkama gurala. Sa sjetom se prisjeća tih dana i samo tiho domeće da se “puno sirota naradila”. Kao dijete ostala je rano bez oca, majka se brinula za nju i sestru. Bila je talentirana za školu, ali nije išla za diplomom.
Krleža joj nije ni do koljena
- Ali sve znam. Veli mi glasnogovornik Tržnica Bakrać da sam kao Krleža. Znam sve o jeziku - glagoli su riječi koje kazuju radnju, zbivanje i stanje. Imenice imenuju ljudi, stvari i pojave - u dahu niže kumica kao da je još djevojčica koja stoji pred pločom. Zbrajajući mnoge cifre i vraćajući kusure, matematiku ima u malom prstu. A ima i pokoju mudrost.
- Jutrom u središtu Zagreba često vidim neke majke s malom djecom. Prekapaju po smeću i traže. Nikad, al nikad toga nije bilo, samo unazad deset godina. Nije to dobro - govori Đurđica dok joj glas postaje tih, a na čelu se bore produbljuju. Navlažile su joj se oči pa skrećemo temu i pitamo kad je najbolje kupovati na placu.
- Zadnji dan u mjesecu! Tad je najjeftinije. Domaću rajčicu prepoznat ćete po više ‘lila’ boji nego crvenoj. Ali još je nema, doći će za mjesec i pol. Čenjak? On miriši kad ga otvorite. Od stranog nemate niš. Ja imam rozi, taj je najbolji - kaže. Za povrće i voće iz dućana kaže da se ne zna otkud je stiglo i da dugo stoji, dok je na placu uvijek svježe. No manje se kupuje nego prije 10 ili 15 godina. Primjećuje, ljudi nemaju novca. I dok je nekad njen grah išao na kile, tužno kaže kakvi joj sad kupci dolaze.
Domaći češnjak miriši
- Traže me i deset deka graha. Za više nemaju - kaže Đurđica. A kod nje je grah 30 ili 40 kuna, ovisno o vrsti. Ali od svega, ova kumica najviše prodaje ječmene kaše za 40 kuna po kilogramu i po nju dolaze i liječnici s Rebra. Čestitajući nam 5000. jubilarno izdanje 24sata, najdugovječnija kumica odala nam je recept za ječmenu kašu koja liječi tijelo i produljuje život: “Originalno je na čušpajz kuhat kašu s mrkvicom te uz malo krumpira i graha. Netko voli dodati meso, ali ja ga uvijek prvo prokuham da ne bude masno”.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
