'Nama su ozljede svakodnevica i naučite živjeti uz stalnu bol'

Ljubav prema baletu pretvorila je Kornela Palinka u profesionalnog plesača iznimnog talenta. Moglo bi se reći da je u školi doživio prebražaj. Naime, Kornel je među desetero braće i sestara u rodnoj Budimpešti bio hiperaktivni dječak koji je roditelje tjerao u očaj. Iako mu je majka bila balerina, nikad ga nije osobito zanimao njezin posao. Više je volio naganjati loptu i igrati nogomet.

Roditelji su ga upisali u baletnu školu

Kad je navršio 10 godina roditelji su kazali da moraju njegovu hiperaktivnost nekako usmjeriti, pa su ga protiv njegove volje upisali u baletnu školu.

– Na početku sam plakao da to ne želim. Nije mi se sviđalo. No otac je inzistirao. Kazao mi je da ako pokušam, mogu od njega zatražiti nagradu koju hoću. Zatražio sam gameboy i s tom igračkom kao ciljem izdržao sam godinu dana. A onda, ni sam ne znam kako, stvari su se iznenada počele mijenjati. Otkrio sam ogromnu ljubav i još veću strast. Na moju sreću, nisam išao u vrtić jer me uvijek netko od desetero braće i sestara mogao čuvati, pa nisam bio posebno vezan uz susjede u četvrti u kojoj sam živio - kaže Kornel.

Nije se susreo s ružnim komentarima

- Ni ondje ni u školi nije bilo zadirkivanja zbog tog mog baleta. Još me i danas moja braća znaju malo zezati što sam baletan, ali to je u šali. Dolaze mi na predstave, a i kad vide kako balet razvije tijelo, ušute. Mog najmlađeg brata koji sad ima 10 godina zbog moje karijere zainteresirao je balet, pa sad rado gleda predstave što je meni s toliko godina bilo nezamislivo. Ni danas ne volim gledati predstave – objašnjava Kornel dodajući da kad gleda druge plesače, i sam ima potrebu zaplesati pa mu je teško odgledati baletnu predstavu kao član publike.

– Za mene osobno lakše je plesati nego gledati predstavu – kazao je.

Njegov posao težak je i pun odricanja, a plesačka karijera traje relativno kratko. Kaže da ne stvara dugoročne planove, a nada se da će plesati još barem 15-tak godina. U Mađarskoj je bio član nacionalnog kazališta, a u Hrvatsku su ga pozvali prije dvije i pol godine. U to vrijeme se taman oporavio od teške ozljede potkoljenice.

– Nama su ozljede svakodnevica i naučite živjeti uz bol, prevladati je. Nema dana da je ne osjećamo. Boli nas ili mišić, ili kost, zglob, neka stara ozljeda. Osobno imam polomljenu kost zgloba lijevog stopala, napuklu kost u desnom stopalu te napuklu desnu potkoljenicu. Ali ples to podrazumijeva – opisuje Kornel svoje trnovite početke.

Balet je njegov život

Ono što mnogi nazivaju poslom i rade ga na satnicu u danu, on proživljava od ustajanja do počinka. Živi s djevojkom Lucijom koja je također balerina u HNK. Zaljubili su se i upoznali na poslu. Međusobno se bodre i pomažu si premostiti napore kroz koje svakodnevno prolaze. Ustaju oko osam ujutro, a na posao u kazalište dolaze oko 8.30. Najprije odlaze u studio na zagrijavanje pola sata, a zatim vježbaju do 11.15. Slijede probe za predstavu koju pripremaju do 15.00 sati. Od 16 do 18 sati su probe za soliste, a od 19 do 21 sat imaju noćne probe.

– To je cijeli dan i jako je naporno, ali to je jednostavno takav stil života i ja ga obožavam. Ponekad s djevojkom odem na ručak u kantinu ili na Cvjetni trg, a ukoliko nemam solističku točku, u garderobi svaki dan odspavam sat i pol tijekom probe za soliste. Moramo svakodnevno raditi na sebi, jer ukoliko samo dva dana ne treniraš, odmah to osjetiš. Sva sreća da imam maminu konstituciju i dobre gene pa ne moram paziti na prehranu. Jedem sve bez ograničenja. Tijekom ljetne stanke kad imam mjesec i pol odmora uspije mi se uhvatiti koja kila, ali fizičkom aktivnošću za tren se sve otopi – priznaje Kornel i dodaje ipak kako baletani nisu toliko opterećni težinom i izgledom kao balerine.

Za razliku od kolegica, oni ne nose špice nego imaju udobnije plesne papuče.

– Kad sam tek počeo plesati, moram priznati da sam bio pomalo razočaran otkrićem da dečki nemaju špice. Lijepe su, iako djevojkama je daleko teže plesati u tome, noge im budu izranjavane i pune žuljeva, pa sam sad sretan što ih ipak ne moram nositi – smije se on.

U poslu mu je najteže učiti nove korake i pripremati se za nove uloge, ali je zadovoljstvo uspješno odrađenom predstavom tim veće. A na sceni se događalo svašta.

Bilo je i nespretnih padova

- Recimo, nedavno sam s kolegicom plesao Anu Karenjinu i u jednoj sceni se trebamo zagrliti, no ja sam izgubio uporište i zajedno s njom pao na leđa. Naravno, publika to nije primijetila jer sam se snašao. Ili, primjerice, kad smo plesali Nikolu Šubića Zrinjskog, trebao sam visoko podignuti nogu i u tom času mi je puknuo kostim baš na međunožju. Srećom, imamo krojačice koje su mi to popravile čim sam se maknuo sa scene - kaže Kornel.

- Inače, ovdje je izvrsna publika. Ima mnogo mladih. Primjerice, plešući na natjecanjima u inozemstvu znalo se dogoditi da nam publika baca cvijeće ili plišane igračke. Uvijek sam se pitao što bih s tim sad trebao napraviti. Ovdje nisam nikad imao takvih iskustava. Nakon dobro otplesane predstave dobijem cvijeće od djevojke, ali ona mi uvijek ostavi karticu pa znam od koga je. I ja njoj kupujem cvijeće – iskreno priča ovaj vedri mladić.

Posljednja velika uloga koju je odigrao bila je uloga Petra Pana

Tijekom izvedbe ne gleda publiku niti prati što se ondje zbiva jer je usredotočen na ples i svoju ulogu. Posljednja velika uloga koju je odigrao u HNK-u bila je uloga Petra Pana. Sretan je što je ispunio svoja očekivanja i očekivanja publike, a za izvedbu je dobio odlične kritike od struke. U Zagreb se zaljubio. Grad i ljudi su mu prekrasni, a najvažniji je osjećaj sigurnosti koji ovdje ima.

– U Budimpešti mladima nije lako, pogotovo za noćne izlaske. Ondje vas stalno napadaju, tuku, pljačkaju. U više navrata sam doživio da mene i moje prijatelje napadne grupa huligana i istuče nas. Ovdje možete u četiri ujutro mirne duše prošetati gradom i ništa neugodno nećete doživjeti. Taj osjećaj mi je jako važan. Nedostaje mi moja obitelj, ali ovdje imam Luciju, a njezina me obitelj prihvatila kao svog člana, pa ne osjećam toliku potebu za domom. Ipak, ovih dana mi počinje godišnji pa idem k svojima i jako se veselim susretu – kazao je.

Na Jadranu je bio više puta i sviđa mu se naša obala, ali ljeto je za njega na Balatonu i ništa mu to ne može nadomjestiti. Dolazeći u Hrvatsku nije znao jezik, a sad intenzivnije radi na njemu i zna nekoliko fraza i rečenica iz svakodnevnog života. Razgovarali smo na engelskom jeziku kojim se odlično služi.

– Razumijem ponešto, ali moram još puno učiti – zaključio je na hrvatskom.