'Baki je poslao krunicu. Četnici su ranjenog šogora izvukli iz saniteta i odveli u nepoznato'

Život čini čuda. Vremenom očvrsneš kao kamen. Ali kako se bliži rođendan ili obljetnica, postane ti jako teško. Pa kad je odlazio na teren, Dragec je imao samo 21 godinu. Bio je gotovo klinac, govorila nam je 2019. godine Snježana Matijević (58). Njezinu šogoru, hrvatskom policajcu Dragi Matijeviću, koji je živio za svoj posao i ponosno nosio policijsku odoru, svaki trag se gubi 26. srpnja 1991. godine u Kuljanima. Snježana ga je zadnji put vidjela šest dana ranije, kad je iz roditeljske kuće krenuo na teren.

- Bio je policajac 2. policijske postaje Črnomerec. Suprug i ja otpremili smo ga na teren i javio nam se s terena 23. srpnja 1991. godine. Rekao je da su u Strugi pod opsadom i da je sve mirno. Da je Struga pala, saznala sam dva dana kasnije gledajući 'Dnevnik'. Zgrozila sam se čuvši da su ranjeni policajci stavljeni u vozilo Hitne pomoći. U tom trenutku nisam znala da je i Dragec među njima - nizala je Snježana svoja sjećanja.

Dan kasnije nazvala je zapovjednika 2. policijske postaje i pitala ga što zna o svojim dečkima. Odgovorio joj je da su svi iz Struge povučeni u školu u Hrvatskoj Kostajnici.

- Nazvala sam i zamolila Dragecovu sestričnu koja je tamo živjela da pošalje supruga u školu te da Drageca stavi u taksi i pošalje doma u Strmec Samoborski. Ubrzo mi se povratno javila i rekla da su u školi svi osim Drageca i njegova kolege i prijatelja Šefika Pezerovića. Opet sam nazvala načelnika, rekla mu što sam saznala, a on mi je obećao da će pokušati stupiti s njima u kontakt jer je tamo opći kaos. Privatnim kanalima suprug i ja saznali smo da je Dragec u Strugi ranjen u rame - prisjeća se Snježana.

Od njegovih kolega saznala je da su mu, zbog nestašice zavoja, ranu zamotali plahtom i da su ga, sa Šefikom Pezerovićem, stavili u vozilo Hitne pomoći.

- Ispričali su mi da je skinuo krunicu s vrata i zamolio da je predaju njegovoj baki. Skinuo je i pištolj te kolegu zamolio da ga predaju bratu. Osim vozača, u sanitetskom vozilu s njima bio je i liječnik. Na putu do Siska u Kuljanima su stali pred spuštenu rampu. Opkolili su ih četnici i odveli u nepoznato. To je priča koju sam čula od ljudi koji su bili s njim. Ustrajnim traganjem suprug i ja uvjerili smo se da je to uistinu tako bilo - pripovijedala je Snježana dok su joj se oči punile suzama.

I danas se živo sjeća šogorova smiješka. Bio, je, kaže, predivan mladi dečko. Upoznala ga je 1982. godine, kad se udala za njegova brata i doselila se u obiteljsku kuću u Strmecu Samoborskom. Dragec je tad išao u sedmi razred.

- Uvijek je bio spreman za šalu, za pomoć. Obožavao je svoje nećake, tad osmogodišnju Ivanu i trogodišnjeg Marka. Nikad nije došao kući s posla, a da djeci nije donio čokoladu ili neki slatkiš. Imao je planove, zaručnicu, trebali su se oženiti. Ali, eto, sudbina je odlučila drugačije - nemoćno je širila ruke Snježana.

Sa suprugom je, kaže, okrenula brda i doline ne bi li pronašli Drageca. Njegov nestanak svi su teško podnijeli, a ostavio je traga na cijelu obitelj. Za nestalim sinom u Domu za stare i nemoćne u Samoboru tugovala je i majka Julka, a u Njemačkoj sestra Milena.

- Odlazili smo na razmjene, po masovnim grobnicama, Strugi, Kuljanima, Petrinji i Glini. Od mještana Kuljana čuli smo svakojake priče - da ga je spasila neka djevojka, da je izgubio pamćenje, da je u Srbiji, čak i u zatvoru. Suprug i ja lovili smo se za svaku slamčicu i do najsitnijih detalja provjeravali svaki trag. Nismo našli ništa, sve je ostalo samo na pričama. Vjerujte, 15 godina u našoj obitelji nismo imali ni Božića ni Uskrsa. Ničega. Živjeti s tim je jako, jako teško. Naša kuća uvijek je bila obavijena tugom, dok pokojni svekar jednoga dana nije rekao: 'Dosta'. Mislim da je sve ostavilo velike posljedice na cijelu obitelj - otirući suze povjerila nam je Snježana. Dragin otac umro je 2007. godine, brat 2011., a baka 2013. godine. Svi oni preminuli su s neispunjenom željom - da nađu sina, brata i unuka.

- Svijeće za Drageca palim kraj križa. I da ga nađem, vjerujte mi, puno bi mi značilo. Znala bih da počiva tu, mogla bih mu zapaliti svijeću na tome mjestu. A ovako, svi za Svi svete idu svojima na grob, a mi, obitelji nestalih, idemo do križa, izmolimo krunicu i guramo dalje - zagledana u daljinu pripovijeda Snježana.

I danas se, kaže, živo sjeća silne nelagode koju je osjetila kad je sa suprugom posjetila kuću u Strugi u kojoj je Dragec ranjen.

- Znaš da trebaš ući, znaš da je tu bio, a sad ga nema. Iza te kuće su polja i Una. Gledali smo oko sebe i mislili da će možda odnekud izići. Ali svuda je bila samo praznina. Još i danas pamtim njegove riječi kad sam mu rekla da ne ide na teren. A on mi je odgovorio: 'Kad bi svi ostali doma, nitko ne bi išao braniti Lijepu Našu. Moramo ići'. I to je bilo zadnje što sam čula od njega - prisjetila se Snježana i spustila pogled. O Dragecu i danas čuje samo riječi hvale.

- Imao je široki krug prijatelja, svi su ga voljeli i poštovali. I htjela bih da se ni on ni ostali nestali nikad ne zaborave. Izginula je i nestala naša mladost. I to se ne smije nikad zaboraviti. Niti ponoviti - zaključila je Snježana.