100 opasnih sekti u Hrvatskoj: Priče žrtava, članova i vođa...

U Hrvatskoj djeluje oko 800 sekti. Neke ispiru mozak, oduzimaju imovinu, odvode u roblje i sklapaju paktove za samoubojstvo. Donosimo ispovijedi žrtava, istražitelja...

Mom je sinu bilo samo 14 godina kad je otišao na nekakvo predavanje o jogi. Upoznao je neku stariju ženu, primijetila sam da se povlači u sebe, često je odlazio na njihove sastanke. Otišao je potom u Italiju, već je bio punoljetan kad mi je e-poštom došla njegova poruka: "Idem sada i neću se vratiti. To je moja obitelj". Sada znam da u toj sekti radi kao rob, za 100 eura džeparca, nema ni zdravstveno osiguranje, uzeli su mu putovnicu. Mojem su sinu isprali mozak i ja ga ne mogu vratiti...

Tako zvuči priča jedne od hrvatskih majki koje nisu uspjele izvući svoje dijete iz vjerske sekte, a u Hrvatskoj ih djeluje čak 800! Većina je, kažu nam stručnjaci, vrlo benigna, ali je dio njih opasan i destruktivan, toliko da mlade tjeraju i na samoubojstvo.

Istražili smo koje sve sekte djeluju u Hrvatskoj, kakva im je struktura te što o njima govore bivši članovi, psiholozi, sociolozi, liječnici, ali i sami članovi sekti ili njihovi osnivači.

- Socijalni sam pedagog, psihoterapeut te voditelj interventnog tima za psihosocijalna krizna stanja u Crvenom križu. Usto, tijekom nekoliko desetljeća, koliko se time bavim, iz kandži opasnih sekti izvukao sam desetak tinejdžera. Spasio sam im život - govori Nebojša Buđanovac iz Varaždina i dodaje kako je mnogima u interesu da vjeruju kako sekte ne postoje te da je  to najveća zabluda modernog društva.

Sekta je sljedba, mala skupina ljudi koja dijeli vjerska uvjerenja. Tvrde da jedino oni imaju ispravan pogled na svijet, čime se izoliraju od drugih. 

Uvjereni da jedino s istomišljenicima imaju o čemu razgovarati, odriču se obitelji i prijatelja te se posvećuju svom novom životu. Negativan su si prizvuk priskrbili zbog kojeg žele naškoditi pojedincu ili društvu, ili zbog onih kojima je jedini cilj priskrbiti materijalnu korist. U Hrvatskoj smo se susretali s brojnim verzijama sektaških učenja, ali su uvijek ekstremne skupine doživjele javnu osudu. Kako katoličanstvo smatramo nacionalnom vjerom, najveći su neprijatelj sotonističke sekte. U većini je slučajeva riječ o skupini nadobudnih adolescenata koji žele biti drukčiji i svojim pijančevanjem ili smiješnim ritualima nikome ne štete. No u rukama poremećenih pojedinaca, priča više nije bezazlena. 

U Hrvatskoj djeluje oko 800 skupina

Unatoč svemu, Hrvatska još kaska za Europom. Hrvatsko zakonodavstvo i društveni sustav ne prepoznaju žrtvu sekti, a žrtva se nema kome požaliti. 

Tvrdi to Branka Dujmić Delcourt. Ona je u Hrvatskoj osnovala Centar za informiranje o sektama i kultovima. Riječ je o podružnici Europske federacije centara za istraživanje i informiranje o destruktivnim sektama koji u suradnji s vladinim institucijama i službama sigurnosti u Vijeću Europe i Ujedinjenim narodima ima savjetodavnu ulogu. U Hrvatskom CISK-u žrtvama sekti i članovima njihovih obitelji pomaže kako se nositi s takvim problemom. Upozorava da velike svjetske sekte svoje ogranke imaju i u Hrvatskoj, samo što ih sustav ovdje ne prepoznaje. Nerijetko iskoriste neki bezazlen pojam ili aktivnost poput joge, a rijetki shvate da se iza toga krije nešto sasvim drugo, opasnije i nimalo bezazleno.

- Riječ sekta ne postoji u pravnom sustavu pa je ona kao takva neprepoznatljiva. Iste skupine koje su se našle na listama parlamentarnih istraga u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji danas djeluju i u Hrvatskoj. Godine 1994. bilo je  procijenjeno da je riječ o 170 opasnih skupina. Danas se prosuđuje da djeluje 800 skupina. Liste za sada nisu javne, osim u slučaju kad se skupina nađe na sudskom procesu. Hrvatska je plodno tlo za te skupine. Njihovi su  lideri dolazili 90’ih godina u misiji tobožnjeg “spašavanja” stanovnika od ratnih posljedica. Danas, već čvrsto udomaćeni, dolaze s receptima za djelotvoran izlazak iz krize - upozorava Delcourt.

Objašnjava dalje kako su velik problem i one sekte koje svoje članove vode u inozemstvo gdje služe kao roblje. 

- Mladi ljudi prekidaju školovanje i zaposlenja u domovini, te besplatno rade i najteže  poslove u tzv. svetištima, bez zdravstvene zaštite i prava na mirovinu. Ulaskom u grupu, mladi se opredjeljuju za život u izolaciji, žive u komunama, u grad izlaze samo grupno i pod nadzorom. Kontakte s obiteljima i s prijateljima moraju prekinuti. Ako su u inozemstvu, u  pravilu im se oduzimaju i tobože pohranjuju putovnice, kako im ne bi palo na pamet da se vrate kući. Nerijetko ih i seksualno iskorištavaju - kazala je Delcourt.

Budući da u Hrvatskoj nema evidencije takvih slučajeva, ne zna se o kojem broju žrtava je riječ. Nadalje, velik je problem i činjenica da policija ne može poduzeti ništa ako se sekti priključio punoljetan mladi čovjek koji tvrdi da je to njegov izbor. 

Sin mi je napisao: 'Idem sada i neću se vratiti'

Takva je priča Maje (54) iz Zagreba. Njezin je sin s prvim danom punoljetnosti otišao živjeti u komunu u inozemstvu. 

- Sada su mu 22 godine i nema perspektivu ni budućnost. A sve je počelo kada mu je bilo 14  godina. Zainteresirao se za tečajeve joge i otišao je na jedno predavanje. Konkretno, zanimala ga je ananda krija joga. Ušao je u te krugove, priča Maja. Uskoro je primijetila kako se počeo povlačiti u sebe. Inače otvoren u razgovoru, počeo je paziti što govori.

- Kada je postao punoljetan, otišao je u Italiju kako bi posjetio jednu od zajednica te njegove grupe. Po odlasku, e-poštom mi je poslao poruku: 'Idem sada i neću se vratiti'. To je moja obitelj’. Šokirala sam se, spakirala i odmah otišla za njim. Rekla sam kako mu neću nametati svoje stavove niti tražiti da se vrati, ali imam pravo vidjeti i znati gdje je i što radi, nastavlja dalje. Ispitujući ga, shvatila je da ga članovi te zajednice nisu zdravstveno osigurali, da su mu uzeli putovnicu, rekavši da će je pohraniti, nisu vlastima prijavili njegov boravak...

- Radi na crno, kao roblje. Daju mu mjesečno 100 eura džeparca jer, među ostalim, organizira  tečajeve i seminare iste te joge kojom se on bavi. Ondje se, prema njihovim običajima,  vjenčao sa ženom iz Engleske koja je od njega starija 13 godina. Isprali su mu mozak jer on ne zna za odgovornost prema sebi ni prema drugima. On ne živi u stvarnosti. Bila sam šokirana njegovom odlukom da bira takvo postojanje, ali ja kao roditelj ne mogu živjeti njegov život, žali se Maja. Kaže da je cijeli slučaj prijavila policiji, ali ništa nije uspjela postići.

- Čak sam otišla tu u Zagrebu na razgovor kod voditelja sekte, nadajući se da ću ga uvjeriti da pusti moje dijete i pošalje ga kući, ali me je on tijekom razgovora pokušao vrbovati. Zastrašujuće... - zgrožena je majka kojoj više ništa nije preostalo. Zato je bio lak plijen, a prema hrvatskim zakonima, činjenica da je punoljetan onemogućuje da se išta promijeni. 

U SAD-u su njihova gurua, Amerikanca ruskog podrijetla Donalda Waltersa ili kako se sam prozvao,  Swamija Kriyanandua, osudili jer je članove sljedbe seksualno iskorištavao. No pobjegao je iz SAD-a i počeo otvarati središta krija joge po Europi. Nazvali smo centar za ananda krija jogu u Zagrebu i odmah su znali o kome je riječ. 

- Razumijemo gospođu, ali njezin je sin punoljetan. Na optužbe o putovnici ne mogu odgovoriti jer ne znam gdje je njegova putovnica, a koliko znam, mislim da nisu zdravstveno osigurani. Međutim to je slobodna zajednica i on može iz nje otići kada god mu se prohtije - rekao je voditelj centra. Pitali smo i kako je moguće da dalje slijedi učenje čovjeka koji je seksualno zlostavljao sljedbenike.

- Svaki novčić ima dvije strane. To je zajednica dobrih i mirnih ljudi i nema zlostavljanja, zaključio je. 

Najopasnija sekta i dalje je Crna ruža

Buđanovac kaže kako je, prema njegovim informacijama, trenutačno najopasnija destruktivna sekta u Hrvatskoj i dalje zlokobna Crna ruža. Priča o Crnoj ruži proširila se u drugoj polovici ‘80-ih. Sve je počelo nakon samoubojstva jedne djevojčice iz ugledne obitelji u Dugom Selu. Danas se vjeruje da je širenjem priče o Crnoj ruži upravljala ondašnja jugoslavenska obavještajna služba, koja je željela skrenuti pozornost javnosti s tadašnjih  društvenih i političkih promjena u zemlji. U javnosti, naročito u Zagrebu, proširila se prava paranoja, pa su zabilježeni i fizički napadi na mlade koji su bili odjeveni u crno, na subkulturnu grupu takozvanih darkera, koji sa sektama nisu imali nikakve veze. 

Željko Malnar: Glasinama da sam u sekti htjeli su me diskreditirati

U čitavu je priču uvučen i Željko Malnar, koji je tada u Dugom Selu držao kafić Garudu, nazvan po hinduističkom božanstvu. Počelo se govoriti da se ondje okupljaju članovi Crne ruže, a Malnar je zbog svega imao silnih neugodnosti. Danas o tome kaže:

- To je bila strašna zajebancija. Ja sam stalno putovao i bio sam prvi Jugoslaven koji je toliko vremena provodio vani po Indiji i nesvrstanim zemljama. Bio sam jako popularan, osobito u Srbiji, pa je glasina da sam u Crnoj ruži s jedne strane služila i tome da me se diskreditira te da prestanem toliko putovati, rekao nam je telefonom Željko Malnar prisjećajući se tih vremena.

Priča kako je prvi članak o njegovoj povezanosti s Crnom ružom izašao u sarajevskim novinama. A potom su krenule glasine da su članovi te sekte sotonisti, da se okupljaju na grobljima,  okreću križeve, da otimaju djevojke kako bi ih žrtvovali Sotoni, da se ubijaju… 

S pričama o samoubojstvima fama o Crnoj ruži je eskalirala, a gotovo svi koji su se odijevali u crnu odjeću bili su društveno odbačeni kao mogući članovi tog supertajnog društva o kojem su svi sve znali. Bilo je govora čak i o tome da vođe sekte na mladima iskušavaju novu drogu kojom  im oduzimaju volju te mogu utjecati na sve odluke, uključujući i odluku o ubojstvu ili samoubojstvu. 

- Zbog svega sam imao jako velikih problema jer su mi počeli otkazivati angažmane na televiziji, a imao sam i problema s okolinom. Čak su me jedanput priveli. To je bilo strašno. Sjedim oko dva ujutro u Đorđićevoj, a kroz vrata proviruju četiri policajca. Okrenem se prema njima i viknem: ‘Bu!’, a oni, kao u crtiću, pobjegnu i zalupe vratima - tvrdi Malnar i dodaje kako se sada smije tim anegdotama, ali onda mu nisu bile smiješne. Na spomen veza s  obavještajnom zajednicom, odmahuje rukom. 

- Ja sam do tad bio u Indiji, Nepalu, Papui Novoj Gvineji, Salomonskim otocima.... Putovao sam pola godine, pa se na par mjeseci vraćao doma. Za koga sam ja ondje među plemenima i  kanibalima špijunirao, pita se.

"Sektu je vodio markantan muškarac, zvali su ga On"

No znatno strašniju priču o Crnoj ruži kazuje nam Branimir Petranović Maka, koji opisuje kako je iz sekte spašavao svoju tadašnju djevojku i njezina brata, članove đakovačkog ogranka Crne ruže. Petranović danas živi u Švicarskoj, a o svemu kaže: 

- Brat je moje tadašnje djevojke upao u Crnu ružu, pa ga je ona pokušala izvući odatle i sama je zaglibila ondje. Bio sam na četiri seanse ukupno, prisjeća se Maka. 

Objašnjava kako su se susreti uvijek organizirali u istoj kući na periferiji, u domu sljedbenika čiji su roditelji bili imućni. Na sastanke je dolazilo i do tridesetak mladih, mahom djece u dobi od 14 do 18  godina. Sektu je vodio markantan muškarac kojem nitko nije znao ime, a svi su ga oslovljavali s On. Svaki je susret započinjao žrtvom bogu sekte.

- On bi donio žilete. Netko se po tijelu ili ruci porezao, a ostatak nazočnih potom bi lizao krv s te rane. I ja sam to radio, da me ne otkriju, nastavlja Maka dodajući kako je tada bio neustrašiv.

- On je rekao kako se netko od mladih mora ubiti, žrtvovati život za boga sekte. Gotovo svi su se odmah javili dobrovoljno, ali On je odlučio bacati kocku. Izbor je pao na jednu djevojku, bilo joj je nekih 15-ak godina. Ona je to prihvatila bez pogovora, ubila se pred đakovačkom katedralom jednog jutra. Svi smo sjedili na zidiću i kada je pokraj nas prošao fićo. Gurnula je glavu pred njega. Na mjestu je ostala mrtva. Mentor nas je tada tjerao da s poda ližemo njezinu krv. Zvuči zastrašujuće i kao nešto što normalan čovjek ne bi učinio, ali ja sam tada to radio da nas sve spasim i izvučem. Ne znam je li okolo bilo ljudi i je li nas tko gledao. Bio sam hrabar i nije mi bilo važno što će netko drugi misliti o svemu. Radio sam sve da nas spasim. Sjećam se i kako je djevojka pred čin samoubojstva bila doslovno kao robot, bez emocija, sleđena, kao po nekoj višoj sili - prepričao je Petranović.

Nakon te tragedije uspio je, tvrdi, u svom naumu i uvjerio djevojku i brata da napuste sektu.

- On se poslije počeo drogirati i umro je od droge, a ona je i danas živa i zdrava. Po izlasku su nas nazivali i prijetili nam da se moramo vratiti, ali smo ostali uporni i sve je to ostalo iza nas. O svojim sam iskustvima napisao knjigu ‘Crni anđeli’ koja je odmah  rasprodana, tvrdi Petranović. 

U međuvremenu je otišao u Švicarsku i pokrenuo bankarski biznis te postao uspješan poslovni čovjek. O Crnoj ruži, veli, poslije više ništa nije čuo. Policija u Đakovu nema takvih podataka, a svećenici se ne sjećaju takvoga brutalnog incidenta. Čak ni u novinama iz tog razdoblja nema podataka koji bi govorili o tome da se u Đakovu ubila  djevojka, pa ostaje upitno kako potkrijepiti Petranovićeve tvrdnje.

- Početkom rata Crna ruža se ugasila. Međutim, od 2000. godine priča o Crnoj ruži se opet aktivira. Sada je to već prava sekta jer su je utemeljili sotonisti, a uz blagoslov obavještajne zajednice koja i dalje od cijele priče ima koristi. Opasni su jer prinose ljudske žrtve, a uz pomoć psihološke dominacije i manipulacije, objašnjava prof. Buđanovac.

Kaže da u Hrvatskoj u samom vrhu te sekte uživa oko 20 ljudi, dok je sljedbenika oko 200 na razini cijele zemlje.

- U takvim sektama nema mistike. Vođe su manipulatori, kriminalci i devijantni ljudi. Njih u početku motivira želja za moći. No zbog njihova djelovanja u Hrvatskoj se u posljednje tri godine ubilo najmanje 10 adolescenata. Smrti te djece su povezane sa sektaškim utjecajima,  nastavlja. Kaže kako nije vjernik i njegova borba nije motivirana religijskim uvjerenjima nego osobnom željom da pomogne djeci na samome rubu, kojima roditelji ne znaju pomoći. 

"Crna misa trajala bi pola sata"

Njegov štićenik, Dejan Plantak, jedan je od rijetkih koji je javno govorio o tome kako se izvukao iz sekte i što je ondje radio dok je bio član.

- Crna misa trajala je manje od pola sata. Vodio ju je ‘svećenik’, koji je i autor crne knjige iz koje je čitao valjda samo njemu razumljive riječi. Oko nas bile su svijeće, a pred nama neko postolje, kao oltar. Svatko je trebao dati dio sebe, kako bi se spalilo u posudici. Bio je to prinos demonu, u biti Sotoni, kojega smo prizivali kako bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv, a ja dio kose - prisjeća se Dejan Plantak iz Varaždina (24) u jednom od intervjua.

Otvoreno je progovorio o svojim iskustvima koje je stekao kao član sotonističke sekte Crna zora kojoj je pristupio kada mu je bilo 16 godina. Tada je bio slaba zdravlja te je popustio u školi, pa su ga prijatelji, već iskusniji članovi, namjerno uvukli u svoj krug sektaštva. Konačni im je cilj bio natjerati ga da se ubije.

- To se ne događa izravno nego na suptilnim razinama. Svojim vas vjerovanjima i pričama navode da sve lošije mislite o sebi pa se samoubojstvo na kraju čini logičnim odabirom. Bio sam laka meta - objašnjava Dejan koji je tada, strahujući za svoj život, odlučio napustiti sektu. Prijetili su mu. Pomoć je potražio od prof. Nebojše Buđanovca. Buđanovcu se uz mlade s problemima javljaju i roditelji koji od njega traže savjet ili spas. Najpotresnije iskustvo preživio je 2006. godine kada je od samoubojstva spasio četiri mlade djevojke. 

Prijateljice sklopile krvni pakt o samoubojstvu

- Adolescentkinje, prijateljice, jedna na liječenju u dječjoj psihijatarskoj bolnici u  Zagrebu, a druga od bulimije i depresije u inozemstvu, sklopile su krvni pakt o samoubojstvu, tj. obvezu da se ubiju zajedno. Obje su bile vrlo depresivne i teško su se nosile sa stvarima oko sebe. Mlađa (16) u starijoj T. J. (18) gledala je ne samo srodnu dušu, nego i najbolju prijateljicu kojoj je vjerovala, prisjeća se početaka teške priče Buđanovac.

T. J. nikad nije bila kod njega, dok je mlađu dovela prijateljica iz Ludbrega kojoj je prije pomogao jer je i sama bila depresivna. Kaže kako su se povezale jer su iz istog grada, a drugoj je bilo sumnjivo to što djevojka o T. J. govori s velikom predanošću. S obzirom na to da je često govorila o besmislu života, upoznala ju je s Buđanovcem. Sljedeći ga je dan nazvala njezina majka i ona se uključila u tretmane na kojima su razgovarali o problemima koji je muče.

- T. J. bila je ogorčena cijelom pričom i protivila se tretmanima pa s njom nije bio u kontaktu, priča Buđanovac. Dodaje kako je majka mlađe djevojke bila u kontaktu s roditeljima T. J. i svi su im pokušavali pomoći. Ubrzo  su roditelji T. J. našli tajne dnevnike koje je pisala na njemačkom jeziku. Otkrivali su njezina razmišljanja od 13. godine, pa sve do tadašnjeg vremena. Užasnuli su se jer je u dnevnicima govorila o samoubojstvu, ali i o tome da se s još četiri djevojke dogovorila da se ubiju zajedno s njom. 

- Bila je riječ o krvnom paktu koji u sotonističkim krugovima ima najvišu moguću snagu i vrijednost, a i sama je pisala kako je prigrlila sotonizam. Teško je tu ubaciti zakon i pitati je li kažnjivo to što su učinile. Naime, poticanje na samoubojstvo jest kazneno djelo, ali ako su to zajedno odlučile, a sve su bile u jako teškom stanju, teško je odrediti tko je koga na što nagovarao. Zarezale su prst, pomiješale krv i zajednički odlučile da će otići s ovoga svijeta - prepričava Buđanovac. 

U pokušaju da spase život kćeri, roditelji mlađe  djevojke iz Ludbrega hitno su je poslali u bolnicu na odjel psihijatrije. T. J. je u tada iz Ludbrega došla u Bjelovar kako bi položila razred koji je propustila zbog liječenja od manične depresije u bolnicama. Ubila se u iznajmljenom stanu popivši stotinjak tableta, antidepresiva. Ostavila je oproštajno pismo u kojem govori o besmislu života, a policija u Bjelovaru nam je potvrdila događaj. Buđanovac priča kako je mlađa, čuvši da se starija ubila, pokušala održati obećanje. Pokušala se ubiti još pet puta u sljedeće dvije godine. 

- Liječila se sljedećih nekoliko godina, i napokon mogu reći da je zdrava i da je izašla iz svega. Znam da ima dečka, ali nelagodno joj je pričati o prošlosti, kaže Buđanovac. Od djevojaka koje je T.J. spominjala u dnevniku, našli su dvije slijedom nadimaka koje je  koristila. Čak su se dvije pokušale ubiti (jedna od njih u inozemstvu), ali se čini da su uspjele preživjeti. Iskustva s članovima sekti bilo je i u pedijatrijskim ordinacijama.

- Na jednoj sam 12-godišnjoj djevojčici tijekom pregleda opazila tetoviranu crnu ružu na leđima, okrenutu naopako. Kad sam na to upozorila majku, osupnula me njezina ravnodušna reakcija: ‘Da, pa što sad?’ - ispričala nam je svoja iskustva umirovljena pedijatrica Verica Jačmenica-Jazbec. 

Radila je u čakovečkoj bolnici i imala nekoliko desetaka slučajeva gdje su djeca izravno bila žrtve roditeljskih sektaških uvjerenja. Policija ni druge institucije ne  mogu pomoći uplašenim roditeljima.

Damir Rožman članovima uzimao novac i imovinu

Na primjer, prije desetak godina u Hrvatskoj su novinari  pisali o navodnom duhovnom vođi Damiru Rožmanu. Optuživali su ga da članovima sekte koju je  osnovao ispire mozak, a zatim ih tjera da svoju imovinu prepišu na njega. Sljedbenike je navodno slao da od ljudi mole novac, a zatim ga predaju njemu. Roditelji mladih koji su ga pratili pisali su peticije, tražili pomoć, ali s obzirom na to da su im djeca bila  punoljetna, ništa nisu mogli učiniti. Naime kod sekti koje izravno ne ugrožavaju nečiji život, upravo je najveći problem dokazati da djeluju protiv ljudi na drugi način. Punoljetni članovi sami odlučuju u što će vjerovati i kome će darovati svoju imovinu. Nitko ne može reći da to ne čine iz uvjerenja i dokazati da ih je na to netko prisilio. 

Rožman i prvi sljedbenici počeli su djelovati u Zagrebu i u Samoboru. Sljedba je vrlo brzo postala javni skandal, a grupica se zatim povukla u varaždinsku okolicu. U Vrtlinovcu su sagradili kuću od nekoliko stotina četvornih metara. Nazivaju je hramom. Iako su se roditelji sljedbenika žalili svim državnim institucijama, od cijele priče nije bilo ništa. Niti jedan telefon im ne radi, pa smo ih posjetili. Zapuštena okolica kuće govori da se stanari bave preradom skupljanjem sirovina. Nema zvona. Provirujemo kroz prljave prozore bez zastora. Unutrašnjost krase slike indijskih božanstava. Pojavljuje se mršav mladić tridesetih godina.

- Ne smijem razgovarati s novinarima. Nemamo nikakvih komentara, govori on. Pitamo ga koliko ljudi živi s njim, od čega i kako žive. Nevoljko kaže da prodaju knjige koje sami izdaju, uzgajaju voće i povrće, a skupljaju i prerađuju otpadne materijale i prodaju ih. Ne želi više govoriti i odlazi. Pitamo susjede kako ih oni doživljavaju. 

- O, naši sektaši! Tam dole su od jednog kaj ima krave kupovali mlijeko. Navodno onaj njihov glavni šef u mlijeku pere noge i onda tjera sljedbenike da ga piju, ali ne znamo je li to istina. Tu po selu oni ništa ne rade, govori jedan mještanin.

 Među prvim sljedbenicima bio je i Luka Rocco, sin glumice Nade Rocco.

- Pišite što želite, ne želim imati ništa s tim člankom i novinama, kratko je rekao.

Do kontakta s Rožmanom osobno uopće nismo uspjeli doći, pa ostaje tajna što se zapravo zbiva u njihovu takozvanu hramu i čime se, kako ih susjedi zovu, "sektaši" bave. Među duhovnim zajednicama, kako se vole nazivati, ima i onih koji se u svom djelovanju značajno razlikuju od religioznih kultova i promiču ideje koje se više tiču seksa ili prehrane nego vjere.

Zajednice koja propagiraju ljubav i seks bez ograničenja

Prije 30 godina veliku je sablazan izazvala Komaja, zajednica koju je osmislio Franjo Milićević (59). On ima pet žena. Iako postoji percepcija da propagira seks bez ograničenja, svojim  sljedbenicima nudi, kaže, spoznaju. 

- Mi smo prije svega duhovno-spoznajna zajednica pa se kao takvi, naravno, mnogo bavimo i religijom i božanskim. Član zajednice može biti i ateist. Jedini je uvjet da vjeruje u mogućnost ostvarenja dobra - kako u vlastitom tijelu i duši, tako i u svijetu oko sebe - objašnjava Milićević.

Kaže kako vjeruje da u Europi mnogi građani žive u grupnim brakovima poput njegova, a čim se negdje omogući pravna registracija takve zajednice, odmah će se službeno vjenčati s četiri  svoje životne partnerice. U legalnom je braku zasad samo sa Švicarkom Athenom, a e-poštom smo razgovarali i s partnericom Konstanzom Martinom Kovic.

- Na početku našeg poligamnog života bila sam ponekad ljubomorna. No kako sam kroz rad na  sebi rasla u ljubavi i suosjećanju, ljubomora se pretvorila u ljubodarnost. To je riječ koju smo stvorili za vrlinu suprotnu ljubomori: to je kad se radujemo ljubavnoj sreći našega bližnjega, objasnila je ona. 

O ljubavi govori i osnivač amorizma, umirovljeni radijski novinar Mario Mihaljević (61).

- Nedavno sam predao zahtjev za registraciju moje vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj. Čekam pozitivno rješenje. Imam više od 3000 članova, a u temelju je amorizma ljubav. U tom smislu, u mojoj će se crkvi ljudi moći vjenčati bez obzira na spol ili druga ograničenja. To neće imati učinak ovoga svjetovnoga nego duhovnog braka. Inače, u ovoj državi su normalni oni koji kradu, koji šire nesnošljivost i ratove u ime vjere, a kad kažete da želite širiti ljubav onda ste ludi. E pa ja uživam u tome da sam lud i želim biti lud tako - zaključio je Mihaljević.

U Hrvatskoj su registrirane 52 vjerske zajednice

Prema podacima Ministarstva  uprave, u Hrvatskoj su registrirane 52 vjerske zajednice. Naime, da bi neka grupa duhovnih interesa u Hrvatskoj postala vjerskom zajednicom mora postojati kao udruga najmanje pet godina i imati najmanje 500 članova koji podupiru njezin rad. U Ministarstvu kažu kako su odbili dio zahtjeva za registracijom vodeći se mišljenjem Komisije za odnose s vjerskim zajednicama. Među odbijenima su O.T.O i Luciferijanska crkva.

- Pojedine grupe nisu uspjele dokazati da su pravna, a ne fizička osoba. To je razlog zbog kojih se nisu uspjeli registrirati, objasnili su u Ministarstvu. Sotonisti okupljeni u Luciferijanskoj crkvi, kako je nazivaju, nisu bili zainteresirani za razgovor.

- Pošto nemamo potrebu dokazivati svoju vjeru, ne dajemo iskaze u javnosti, napisali su. Ni u drugim sotonističkim sektama kao ni u O.T.O-u nisu htjeli razgovarati. 

U Katoličkoj crkvi svjesni su postojanja sekti

- Pomagao sam onima koji su pokušali napustiti neku sektu. Pokušao sam im vratiti vjeru u sebe same. Da se nekome pomogne potrebno je imati mnogo strpljenja i dati im mogućnost da iskrenim razgovorom otkriju motive svog ponašanja, objasnio je pater Mijo Nikić. 

Sociolog religije prof.dr. Ivan Markešić u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu tvrdi kako je razlog ulaska u sektu uglavnom želja za rješavanjem osobnih i obiteljskih problema.

- U ovome dobu prevladavajućeg individualizma i izgubljenih veza s tradicijom, s obitelji i rodbinom, članstvo u novim vjerskim zajednicama, koje nude brza rješenja, koja mogu biti i lažna, pruža pojedincima izgubljenu obiteljsku i rodbinsku blizinu, sigurnost i povjerenje, a s time naravno i nadu da će im biti bolje - kaže Markešić. 

Dodaje da ne postoje skupine koje su sklonije ulasku u sektu. U rizičnoj su skupini podjednako muškarci i žene svih dobnih uzrasta.

Savjeti roditeljima: Kako prepoznati da nešto nije u redu?

>>> Tekst je preuzet iz 24sataExpressa