"Nemamo problem s Mostom, već s lažnom bipolarizacijom"

Hrvatska nema problem s Mostom. Hrvatska ima problem s lažnom bipolarizacijom društva i hinjenom bipartijnošću, napisao je Romano Bolković na svom Facebooku profilu u osvrtu o Mostu koji treba odlučiti tko će voditi Hrvatsku iduće četiri godine ili će Hrvati uskoro na još jedne izbore.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti: 

Ja mislim da smo svi mi premalo se zamislili nad nazivom te liste prikrivenih tradicionalista: lijepo su nam napisali da se zovu Most.

Dakle, od samoga početka njima je bilo jasno da žele premostiti jaz koji stvaraju u narodu SDP i HDZ, bez obzira tko ga je snažnije produbljivao.

Ionako je taj jaz davno prozret:

U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.“

Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli bipolarno a stranačka scena bipartijno? I, je li možda ovakva optika simplifikacija: ima ih koji svođenje stranačke scene na sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući da je bipolarnost svojstvena liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo da i nema osim kao medijske doskočice.

Ponajprije, raspravimo uvodnu opasku o jednom temeljnom konfliktu koji sažimlje sve društvene suprotnosti. Takav je nazor recidiv vremena u kojem se sva društvena dinamika izvodila iz sukoba klasa, i rekvizitarij je nadživljenih teorija: takvo fundamentalno proturječje naprosto ne postoji. Kao što je odavno opomenuo Boris Buden: „Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora.“

Pa ipak, iako znamo da takva apriorna demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko za ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. Sve te kategorije - ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.

Dakle, Most je samo htio nastaviti politiku Kolinde Grabar Kitarović, koja je u izbornom procesu govorila o povezivanju sukobljenih strana, o pomirbi zavađenih crvenih i crnih, o dokidanju bipolarizacije, dakle, što je - program Mosta!

Očito, isti blef.

Iza jednog i drugog predizbornog garda stoji pralaž, ona o ekvidistanci: Predsjednica bi to po poziciji trebala biti, jednako udaljene i od jednih i od drugih ( i trećih, ako takvih ima ), Most je ovjeravao izjave kod bilježnika da neće ni s jednima ni s drugima, da bi se ispostavilo kako je to samo Most od jednih k drugima: i stvarno, od Iblerovog se trga šećemo do Trga žrtava fašizma i natrag!

Čudesno, čak su i pregovori potvrdili ovu moju staru: Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma; ta, ispada da se HDZ i SDP slažu u 99% programa! Jasno, kad je vlast u igri, nema tu razlika, nema tu neslaganja, nema tu ničega čega bi se netko odrekao - OK, HDZ je načelan oko regija, i to je dobro - samo da bi u sljedeće 4 godine uživali te privilegije oko kojih se zapravo ova borba odvija. Borba za povlašeni položaj u društvu.

Most svojim nazivom nije ukazivao nikada na to da će se distancirati od SDP-a i HDZ-a; dapače, Most odaje tu izvornu nakanu premošćivanja razlika između crvenih i crnih, homogenizhiranja nacionalnoga korpusa. To već onda jasno odaje i inspiraciju i izvorište te ideje.

Još samo da je nači onaj element koji će služiti kao unutrašnji neprijatelj, moment koji je u toj homogenizaciji neophodan e da bi ka izvanjštili i time zajednicu organski povezali, i proces će biti gotov.

Ne trebamo ni na to dugo čekati: to je work in progress. Mangupe u našim redovima - vidi: Prgomet - već ćemo po putu iznalazit, neki će se sami ponuditi - vidi: Petrina - a neke ćemo takvima i mi krstiti - vidi: Petrov.

Uostalom, možda ova uzurpacija istinskog elementa promjene nije bolje ni zaslužila.

Ona je ionako samo naličje, desna reakcija na proces koji se zbivao za mandata Stipe Mesića, kad je svaki Jugoslaven za sebe govorio da je on neutralni građanin, pa je Hrvatska ogrezla u pretpolitičku vječnu baruštinu u kojoj lijevi i desni nisu čak ni zastupnici rada i kapitala, već su izraz mutnih recidivističkih predodžaba o WWII, koji se, kao ni bilo koji drugi proces, u nas nije dovršio. Hrvatska nema snage za neke očigledne istine: recimo, Srbi su u SDP-u prepoznali prostor svog političkog ostvarenja, i zaista je pitanje reprezentiranja manjina u Hrvatskoj danas aktualnije nego ikad. S druge strane, taj proces tumačenja jugoslavenstva kao nadnacionalne/anacionalne urbanosti koštao je hrvatsku emancipacije istinske građanske politike: rekoh, mi smo u vječnom predpolitičkom stanju obračuna crvenih i crnih kao ustaša i partizana, kako je gore opisani i istumačeno. Sada je stigla reakcija zdesna: kao most koji bi premosti taj jaz, brižno dizajniran u hrvatskome društvu u posljednjih 20 godina snažnim radom medija pod kontrolom preostatka interesne strukture naslonjene na asete sigurnosnog sustava bivše države, Most je pod izlikom spajanja obala, negdje po putu, isprva shvatio da bi trebalo odustati i od jednih i od drugih, da bi potom jedne gurao u zagljaj drugima, e da bi sada, finalno, došao u sitauciju da odluči: Kojem bogu da prinesem žrtvu?

Hrvatska nema problem s Mostom.

Hrvatska ima problem s lažnom bipolarizacijom društva i hinjenom bipartijnošću.

Laž naše bipolarizacije ideološka je laž: ne postoje nikakvi temeljni antagonizmi na koje se, poput klasne borbe, mogu svesti sva ostala društena proturječja.

Ergo: sukob ustaša i partizana pralaž je ovog društva, laž koju su forsirali udbaški mediji kako bi perpetuirali vlast svoje strukture, koja se odrekla ideologije, ali ne i ekonomskih aseta. ( Tu se temelji sva ispravnost zahtjeva za lustracijom: ne, lustracija nije revizionizam, pitanje o krivici za događaje 1945.; zanimljivo, no ni Karamarkov HDZ ne pita za krivicu 1970, 1980 itd., za one koji su zatvarali ljude zbog vica o Titu! - to treba demontirati, tu strukturu koja je potka današnjeg hrvatskog društva, koja perpetuira svoju moć, pa i moć na vlasti - lako je dokazati čiji su puleni akteri današnje političke utakmice - i kani to činiti do biološkog iščeznuća, čineći od hrvatske demokracije farsu, teatar sjena.

Nikakav Most tu ne treba dizati, jer se svaki mora neminovno uruštiti: ako su obale lažne i nestabilne, na čemu bi on počivao i, uostalom, koga bi spajao - djecu ustaša i partizana? Ne lupetajte, kad su se ti u Hrvatskoj dijelili? Možda su za sastanaka u Norvalu usijane emigrantske i udbaške glave tako Hrvatsku vidjele, ali, onda su previdjele - glavninu stanovništva. Građane. Koji nikako da politički zažive, nikako da počnu svoj život oblikovati smancipirano u moralu, pravu i politici, u luku građanskih političkih formi.

Zato ovdje nema istinskih liberala, demokršćana, konzevativaca, zato SDP nema program: nema ni socijaldemokrata, što je index ispraznosti hrvatske političke scene.

Most je naličje, doduše minijaturno, razdoblja vladavine Stjepana Mesića. Tada je svaki Jugoslaven bio građanin, danas je svaki desničar - a sva tri P to jesu - protagonist pomirbe koja nije tražena.

Jer, u demokraciji, sve i jest do toga da postoje brojne pukotine, napukline, jazovi, i - posljedično sukobi! Ali, shvatiti to, naučiti se demokraciji, traži vrijeme.

Problem Hrvatske nije bipolarnost, već lažna bipolarnost.

Kad bi mi imali istinski definiranu konzervativnu poziciju, recimo demokršćane, i onu socijaldemokratsku, na primjer, bipolarnost ne bi bila problem, nego dio rješenja našega problema.

Potrudite se oko demokratizacije tih dvaju blokova, ideološki ih i politički definirajte, što je najvažnije: zapitajte se reprezentira li vi zaista ikoga u hrvatskome društvu, u ime čijeg se interesa javljate, i onda neće trebati trećeg puta.

Treći put je ionako ovdje sasvim krivo razumljen: ne radi se o tome da napravimo treću stranku, već je sve do toga da iz predpolitičkog uđemo u razdoblje autentične politike, da taj treći put bude jedini put liberalne demokracije, a vidite, upravo je ona svoj toj bagri koja vlada već četvrt stojeća klandestino,opako i smrtonosno ovim prostorima ta liberalna demokracija, pa i kapitalizam čija je politička forma, neprihvatljiva.

I tu smo konačno na izvoru: naši stari komunisti, udbaši, kosovci i ini, aranžirali su prostor hrvatske politike kao svoj vlastiti provizorij igre staklenim perlama, i dok se mi gložemo, oni i dalje zarađuju.

Jedino, poljuljali su povjerenje u sve institucije ovog sustava, pa je to silno teško bilo medijski bilo pravosudno dokazati: ta, mikrofilmovi su na sigurnom, i o tome možemo, a sudovi ionako prije podne odlučuju jedan jedno, popodne drugi drugo, iako su najviši sudovi zemlje.

Dok se Hrvatska ne riješi tog balasta, nema joj spasa.