Nema ruku, ali njeni se kupci osjećaju kao da su u hotelu...

Ona je obična prodavačica u kiosku pored Branimirove tržnice u Zagrebu. I stvarno je posebna. Zašto? Pa toliko puta sam išao na posao i stao kupiti žvakaće u tom kiosku i susrela me je jedna gospođa koja radi svoj posao kao da je direktor hotela. Žena radi u kiosku! No, ona se ponaša kao da je glavni menadžer hotela s pet zvjezdica i kao da smo mi, koji kupujemo u tom jednostavnom limenom kiosku, njezini gosti, elitni gosti hotela.

Ovim je riječima netko nominirao prodavačicu na kiosku Miru Logarušić (55) za nagradu 'Mali svjetionik za velike ljude' koja se od prošle godine dodjeljuje malim, skoro nevidljivim radnicima, koji svakodnevno, uporno i odgovorno rade svoj posao šireći jednostavno pozitivu. Nenametljiva prodavačica Mira u svom kiosku mali je svjetionik koji su drugi prepoznali. 

- Ja nisam invalid. Ne osjećam se tako i ništa mi nije teško. Ja sam presretna – kaže Mira koja, unatoč tome što nema ruke, svaki dan dolazi do Branimirca biciklom do svog kioska.

Pokretanje videa...

00:53

Kada radi ujutro, diže se u 4.20 i  prima se kućanskim poslova. Jer ona je i mama troje djece. 'Mašina veša' redovito 'padne' prije posla. 

- Oko 5.30 idem na posao biciklom. Sad mi je lakše jer je divan gospodin, koji mi servisira bicikl, sam od sebe i besplatno na volan stavio drveni naslon za nadlakticu pa mi je lakše voziti – govori Mira i pokazuje majstoriju divnog servisera koji se potrudio da joj vožnja bude ugodnija.

U razgovoru ne da spomenuti svoj invaliditet niti dati trenutak da se u zraku osjeti da je to bio hendikept. Jer ona ga jednostavno ne osjeća i s osmjehom skida svaku sumnju.

- Zašto bi bilo teško? Ja sam mama i sve mogu – govori ova Iločanka koja je u Zagreb došla zbog rata.

Iako je lani ušla u finale za dodjelu nagrade, ali nije osvojila prvo mjest, s veseljem kaže da su svi oni pobjednici, a da joj je najveće priznanje što je obitelj  rekla da je ona njihova pobjednica. 

Statuu 'Mali svjetionik za velike ljude' ponio je lani Mate Orlović (41), voditelj interventne jedinice tvrtke Securitas. Njegova priča osvojila je najveće simpatije javnosti koja je za njega glasovala.

Za njega ne postoji radno vrijeme, on je uvijek dostupan za svoje ljude.

- Ne znam koliko mi puta na dan zazvoni mobitel, ali jednom sam izbrojio 150 poziva u sat i pol – smije se Mate.

Noću mu mobitel uvijek zazvoni samo dva ili tri puta. 

- Ali samo ako je baš sve u redu – smije se Mate.

Svoju pozitivnu širi i na svoje kolege. A posao nije lagan, on sa svojim ljudima brine za živote i imovinu ljudi. 

- Jutra počinjem provjeravanjem je li bilo pljački, provala, intervencija... Raspoređujem tim od 30-ak ljudi. Nikad nisam u uredu i uvijek sam na terenu sa svojim ljudima - kaže Mate.

Otkriva kako su mu naknadno javljali tko je sve lani glasovao za njega, a bilo je tu i 'klikova' iz inozemstva, Njemačke i Irske.

Iako se bavi ozbiljnom profesijom te mora uvijek biti i psihički i fizički spreman i za opasne situacije, kaže, kad je ušao u finale za ovu nagradu, iznenadio se. 

- Tisuću puta sam bio na televiziji kada su snimali druge, a ja sam bio skoro nevidljiv sa strane. Na dodjeli nagrade svi su gledali u mene i preznojio sam se - priznaje s osmjehom Mate.

Uz nagradu je dobio i 50.000 kuna, a dio tog novca dao je kao pomoć odjelu dječje onkologije na Rebru u Zagrebu. Njemu se pridružila i tvrtka Securitas koja je osigurala novac za kupnju uređaja koji je trebao odjelu.

Za dječju onkologiju Matu veže osobna priča.

- Moja kći Ivana bila je njihov mali pacijent kad je imala sedam godina. Imala je tumor kosti na ruci. Godinama se liječila. Prvi put kad sam ušao na onkologiju, izašao sam nakon dvije minute. Slomio sam se - kaže Mate.

Njegova se Ivana sada je zdrava 16-godišnjakinja.

Kaže, teret bolesti svoj kćeri, kao i težinu svog posla, ne bi mogao podnijeti bez goleme podrške voljene supruge Tomislave. 

- Kažu da iza uspješnog muškarca stoji žena, tako i iza ove nagrade stoji moja Tomislava – dodaje Mate. 

Ove godine dobitnik ove nagrade za radnike dobit će 100.000 kuna, drugoplasirani 10.000, a trećeplasirani 5.000 kuna. Iza nagrade stoje entuzijasti i poduzetnici Kristijan Cinotti direktor konzultantsko-revizorske tvrtke Mazars Hrvatska te Ivan Topčić, vlasnik i direktor zagrebačkog Tim Kabela. Kažu, nagradom su htjeli učiniti nešto za obične radnike.

- Postoje različita priznanja za top poduzetnike i managere, ali nikakva nagrada koja bi prepoznala čovjeka koji svaki dan uporno radi, širi vrijednosti u svojoj okolini i naprosto pozitivu. Zamislite djecu koja svaki dan gledaju roditelje koji uporno idu na posao, daju se i vrijedni su. Njihova djeca sigurno se pitaju zašto nitko ne prepozna trud njihovih roditelja? S Ivanom sam krenuo o osmišljavanje nagrade na radnike, kako bi im pokazali da ih cijenimo što su tu, da i ovdije vrijede, jednostavno hvala što stvaraju dobro radno okruženje i da želimo da ostanu u zemlji, a ne da budu dobri radnici u stranim zemljama – kaže Cinotti.

Od ideje su krenuli, kaže, u 'partizansku' borbu da se uopće pročuje za ovu nagradu. Ove godine uz 15-ak partnera, skupili su fond novca za prvu nagradu od 100.000 kuna. Želja im je da jednog dana povećati fond nagrade.

- U glavi mi je slika blagajnice kojoj želimo dati stan kao nagradu zato što je mali svjetionik u svom poslu – rekao je Cinotti.

Inače, nagrada nosi ime dr. Držane Glavaša, sveučilišnog profesora etika koji je umro samo dan nakon što je 2017. pristao biti u komisiji za ocjenjivanje prijava za najradnika.

Do tada, nagrada je nosila radno ime Alije Sirotanovića, legendarnog rudara s novčanice od 20.000 jugoslavenskih dinara. 

- Priča kaže da ga je Tito pitao što može za njega učiniti, a on je rekao, da bi htio samo veću lopatu – nasmijao se Cinotti.

Lani su za nagradu prijavili 139 kandidata, ove godine očekuju više prijava i zaprimat će ih do 10. listopada. Komisija će odabrati 15 najuvjerljivijih priča a javnost će potom glasovati za ovogodišnjeg najradnika.