Starom cestom na more danas idu rijetki. Ipak, svi je se sjećaju s nostalgijom jer smo tada manje žurili i bili smo opušteniji. Takve misli možemo prizvati i danas i pokušati biti najbolje verzije sebe iz tih dana
Nema ništa loše u nostalgiji i sjećanju na stara vremena...
Uz cestu se nižu napuštene kuće i objekti, sve redom na prodaju. Gostionice koje su bile pune gostiju sad zjape prazne, a od nekih su ostale samo ruševine i izlizane ploče. Autobusnih linija više nema, nema nimirisa janjetine. Tako u svojoj reportaži o staroj cesti prema moru piše naša novinarka Martina Vidaić. Svjedočila je potpunoj pustoši, tišini i zaboravu u mjestima koja su nekad vrvila životom. Posebice ljeti. Bilo je lakše pregmiti i put i gužvu i žegu na putu do mora kad bi čovjek samo pomislio na to kako će čim ga i malo uhvati nervoza, zastati uz neka od onih pitoresknih mjestašca, dobro se okrijepiti onim famoznim zalogajima kakvi su se tamo pripremali i o kojima se još dan danas priča, nasmijati se s familijom, a možda nekog poznatog i sresti. Jer - onuda su išli svi, drugog puta prema moru nije bilo.