Kultna serija Velo misto vjerna je kronika grada Splita i Hajduka u prvoj polovini prošlog stoljeća. Znate li koji su likovi stvarni, a koje je genijalni scenarista Miljenko Smoje kreirao?
ZBOGOM, VAŠA VISOSTI
Neki likovi iz Velog mista su stvarne osobe povijesti Hajduka
Napustio nas je još jedan legendarni lik iz kultne serije Velo Misto, par dana nakon Mustafe Nadarevića otišao je i Špiro Guberina, nakon Inžinjera Duje otišla je i Vaša Visost, legendarni "škovacin" koji je u sebi nosio svu mudrost i duhovitost čovjeka iz dalmatinske zagore. Duje i Visost pridružili su se tako Meštru, Violeti, Svitlosti, Netjaku, Šjor Tomi, Pučanstvu... redom kultnim likovima koje prepoznaju i novije generacije, zbog toga što je kultna serija reprizirana u više navrata.Likovima koje su utjelovili legendarn, na žalost sad već pokojni glumci, poput Borisa Dvornika, Mustafe Nadarevića, Fabjana Šovagovića, Zdravke Krstulović, Josipa Gende, Ive Gregurevića...., evo od danas i Špira Guberine.
Velo misto nastalo je kao kronika ¨Najluđeg grada na svitu¨, kako je u šali znao nazvati svoj voljeni grad splitski novinar, pisac i scenarist Miljenko Smoje, no serija je postala i svojevrsna kronika povijesti Hajduka, ako se Split i Hajduk uopće mogu razdvojiti. Splićani ionako ne mogu zamisliti Split bez Hajduka, a niti Hajduk ne bi bio Hajduk da ga se kojim slučajem premjesti u neki drugi grad.
Pokretanje videa...
01:48
Gotovo stogodišnju povijest i tradiciju Hajduk duguje upravo Splitu i Splićanima, i duhu svoga grada. I obratno. A svoju popularnost velikim dijelom duguje i kultnoj seriji, jednoj od najgledanijih i najpopularnijih, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije. Velo misto će, osim po popularnosti, ostati upamćeno i kao najduža i najskuplja mini-serija, ikad snimljena u povijesti bivše države.
Poradi razumijevanja materije, treba naglasiti kako će u Splitu, kad se govori o "balunu", malo tko reći kako se govori o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Nogomet je za Splićane najvažnija, glavna i jedina stvar na svijetu. S nogometom se ustaje i ide spavati, rađa i umire.... "Za sve se klubove navija, a Hajduk se voli" znaju reći navijači Hajduka, a neki od njih su znali ostavljali i žene na porodu kako bi stigli "na plac". A koliko Splićani vole svoj Hajduk potvrđuje i jedna anegdota, vic, za koju se svi zaklinju kako je istinit. Legenda kaže kako su otac i sin krenuli na Stari plac, na utakmicu Hajduka, no otac se sjetio kako je zaboravio karte i poslao sina natrag kući da ih donese. Sin se vraća sav uzrujan i otac ga pita što se dogodilo. "Našao sam poštara u krevetu s mamom" odgovara sin. Otac odahne, "Bogu hvala, već sam pomislio da se Jerković ozlijedio i da danas ne igra".
Pišući dakle kroniku grada Splita, Smoje je zabilježio sve bitno što se u gradu pod Marjanom događalo u prvoj polovici 20. stoljeća, a nezaobilazan dio tih događanja, a u većini slučajeva i glavni, bio je upravo Hajduk. Povijest pamti kako su se mijenjale carevine, države, republike, vlade i vladari, ratovalo se i mirilo, veselilo i plakalo..., Sve se mijenjalo, samo je splitski duh i Hajduk konstanta kroz burne godine. No iako ima puno onih koji se smatraju velikim poznavateljima Splita i svega što ima bilo kakve veze sa Hajdukom, rijetki su oni koji se i danas prisjećaju tih vremena i osoba koje se spominju u seriji. Rijetki su oni koji uopće znaju jesu li to prave, stvarne osobe ili proizvod genijalnog uma autora, koji je sve sklopio i upakirao u remek djelo, što bez pretjerivanja Velo Misto i jeste.
Pored autentične čakavštine, kojom se u seriji govori, kostima i scenografija koje upotpunjavaju slike staroga Splita, te neponovljivih glumačkih ostvarenja, velika vrijednost ove mini-serije je i vrlo uspješna kompozicija stvarnih sa izmišljenim likovima. Vođen potrebama radnje, koja se protegla na gotovo pola stoljeća, Smoje je pribjegao raznim kombinacijama likova. Ponekad je riječ o stvarnim osobama, ponekad su osobe samo dijelom stvarne, a dijelom kreirane, a ponekad jednostavno sklopljene iz više osoba u jednu.
Inžinjera Duju (Mustafa Nadarević), jednog od osnivača Hajduka i lik koji uz Meštra (Boris Dvornik) dominira serijom, Smoje je kreirao od dvije stvarne osobe, od braće Kaliterna, Fabijana i Luke. Inženjer Fabijan Kaliterna je zajedno sa svojim prijateljima, praškim studentima, izmislio splitski nogomet. Upravo je on donio prvi "balun" u Split. Uz Fabijana, glavni inicijatori i osnivači Hajduka bili su inženjeri Lucian Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević. Mnogi će ovoj četvorci, koja je imala najviše zasluga za osnivanje Hajduka, dodati i petog, graditelja Vladimira Šoru, no povijest kao osnivače pamti samo prvu četvoricu.
Fabijan Kaliterna bio je nemiran duh zaražen sportom. Na njegovu inicijativu i radost, a žalost roditelja Tome (Josip Genda) i Tonine (Dara Vukić) koji su htjeli sina inženjera, u Splitu su iz dana u dan nicali sportski kolektivi, bilo nogometni, plivački, jedriličarski, vaterpolo… Široj je publici puno poznatiji njegov brat Luka ili jednostavno "Barba Luka", kako su ga zvale generacije splitskih nogometaša. Luka Kaliterna je bio trener, a Smoje je vjerodostojno prenio njegov lik na teren. Jedna od njegovih legendarnih izjava bila je kako neće dozvoliti igračima trening trčanja bez "baluna" jer će im "drćat" noge.
Jeste li kada vidjeli pijanistu da trči oko klavira kako bi stekao kondiciju govorio bi brojnim kritičarima i "znalcima", kojih je i tada bilo puno. Lik Duje spoj je dakle braće Kaliterna, koji su svaki na svoj način obilježili povijest splitskog sporta, a poglavito Hajduka.
Profesor Josip Barač, koga glumi Uglješa Kojadinović je također stvarna osoba, no također u nešto izmijenjenoj ulozi, jer su mnogi skloni ustvrditi kako je Smoje u liku profesora Barača prikazao i još jednog poznatog splitskog profesora, Ćiru Gamulina. I u stvarnosti je Barač bio profesor hrvatskog jezika u splitskoj Gimnaziji, a vjerno je opisana i njegova uloga u imenovanju Hajduka. Rekao je Barač tada praškim studentima koji su došli do njega po savjet za ime kluba: "Upali ste poput hajduka, neka vam tako bude i ime". Iako dakle stvaran lik, profesor nije imao važniju ulogu u kasnijem djelovanju kluba, kako bi se iz serije mogao steći dojam. Ipak zaslužan je što je Hajduk i službeno, kao prvi nogometni klub u Splitu, postao priznat ukazom austrijskog carskog namjesništva u Zadru 13. veljače 1911. godine.
Kako su tada osnivači tvrdili, upravo su nogometaši pokazali najbolje rezultate na vojničkim marševima. Slijedom toga komanda grada dozvolila im je da naprave teren na Kraljevoj njivi, zapravo terenu koji je austrijska vojska koristila za vojne vježbe. Igralište se nalazio na mjestu na kojem je sada legendarni Stari plac, a zemljište su klubu poklonili splitski težaci.
Najupečatljiviji lik cijele serije svakako je Meštar, vlasnik brijačnice ili "poštene zanatske radnje" kako to on popularno kaže. Mnogi će se zakleti da je Smoje ovaj lik kreirao upravo po mjeri svog najdražeg glumca i velikog prijatelja Borisa Dvornika, koji je maestralno odglumio ulogu, a ne osobi iz stvarnosti. Na mjestu na kome je Smoje smjestio brijačnicu u seriji, do sredine devedesetih je zaista i postojala brijačnica, no izvorno je u vrijeme stvaranja Hajduka nije bilo.
Nakon prikazivanja serije njen vlasnik Aleksandar Duka brijačnicu je nazvao Velo misto. Svi koji su i jednom nogom kročili u spomenutu brijačnicu na Voćnom trgu, mogli su vidjeti brojne fotografije iz Hajdukove povijesti, koje su krasile njene zidove. U brijačnicu su među ostalima zalazili i Hajdukovi igrači, tu se diskutiralo i raspravljalo o "balunu" i o raznim drugim detaljima vezanim uz povijest Splita.
No ni Meštar, ni njegovi pomoćnici Bakalar (Vinko Kraljević), Papundek (Duško Valentić) i Očalinko (Ivica Vidović) kao takvi nisu postojali, premda su mnogi u liku Papundeka prepoznali poznate splitske revolucionare Đermana Senjanovića i Antu Jurjevića Baju, kasnijeg počasnog predsjednika Skupštine Hajduka. Upravo se u liku Meštra očituje sva genijalnost kojom je Smoje uspijevao cijelu povijest grada oslikati kroz jednu osobu. Duh kojim Meštar zrači, nogometni rječnik kojim objašnjava nejasno ili zajedljivo bocka sve oko sebe dok čekaju šišanje ili brijanje, oživljavanje je duha staroga Splita. Ne kaže se zaludu "Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti". Tako je i Smoje "izmislio" Meštra, kako bi kroz jednu osobu izrazio duh Splita i Splićana toga doba.
Nejasno je koju je podlogu Smoje koristio pri kreiranju važnih likova Pegule (Mladen Barbarić) i Tonća (Milan Štrljić). Po svemu bi to morali biti likovi nekih od praških studenata, osnivača Hajduka, no nejasna je njihova kasnija uloga. Lik Pegule, zgodnog i stasitog momka Smoje je vješto kreirao kako bi u "radnju" uveo vrlo važan lik madam Violete (Zdravka Krstulović).
Njen lik Smoje je kreirao kao podsjetnik na hrabrost splitske djevojke Vjere Bućan, koja je, potajice, družeći se s okupatorskim vojnicima i oficirima, njihove tajne prenosila partizanima. Njena uloga bila je široj javnosti potpuno nepoznata, pa su je sugrađani otvoreno prezirali i pred kraj rata ošišali do glave, baš kao i Violetu u seriji. No uoči oslobođenja Splita, Nijemci su ipak doznali za njenu dvostruku igru pa su je je, zajedno s trojicom suradnika, objesili na vrhu Bihaćke ulice u Splitu, gdje im i danas stoji spomenik.
Pegula kao stvarna osoba dakle nije postojao, ali je Smoje u njemu utjelovio djelovanja ostalih Praških studenata, kako bi dobio na vjerodostojnosti. Uz to, njegova uloga zavodnika i ratnog ¨heroja¨ vjerojatno ima uporište u nekom nepoznatom liku iz povijesti Splita.
Iako bi se iz prvih kadrova moglo zaključiti kako je i lik Tonća, jednog od praških studenata i osnivača Hajduka, kasnije se njegov lik razvio u potpuno drugom smjeru. Tonći je u seriji Velo misto postigao prvi gol za Hajduk, na prvom povijesnom susretu odigranom 11. lipnja 1911. protiv AS Calcio Spalato. Susret je završio pobjedom Hajduka 9:0, a kako je stvarni strijelac povijesnog gola koljenom bio Šime Raunig, koji nije sudjelovao u stvaranju Hajduka, jasno je kako je i u slučaju Tonća autor posegnuo za kombinacijom likova. Raunig dakle nije sudjelovao u osnivanju Hajduka, a pogotovo nije imao izrazito negativnu osobnost, koje je Smoje podario Tonću.
Raunig je bio činovnik i nikad nije nosio uniformu jugoslavenske vojske, a niti bilo tko sličan nije postojao u Splitu. U prvim nastavcima Tonći je imao ulogu ženskara koji voli svoju Katu (Mira Furlan), ali ne može odoljeti izazovu. Kad je dakle riječ o Tonću, bila je to još jedna kombinacija likova, kojom je Smoje gledateljima pokušao prikazati događaje iz prošlosti. Nasuprot njemu, njegov nadređeni major Stojan (Slobodan Aligrudić) nastao je prema stvarnom liku srpskog oficira Stojana Trnokopovića.
Lik Ferate (Aljoša Vučković) također ima podlogu u stvarnoj osobi, a i nadimak mu je odgovarajući, što je prava rijetkost. Ferata je bio nadimak Anđelka Marušića, koji je "zapovijedao" Hajdukovom odabranom u najranijim danima. Nadimak je dobio zbog svoje snage i brzine, a zanimljivo je kako je imao još jedan nadimak, "Sokol". "Koga bi on čuvao taj se ne bi naigrao" govorili bi stari Splićani. No i kod stvaranja Ferate Smoje je sebi dozvolio malo više slobode. Naime Marušić je bio "činovnik na električno poduzeće" kako se to tada zvalo i nikad nije radio u pošti, niti je bio lučki radnik "batelant", a niti sindikalni aktivist.
Pogotovu nije bio ubijen u Lepoglavi zbog svojih komunističkih ideala. Nasuprot njemu, bjelogardejac Borozinski, vlasnik licence za pretovar u splitskoj luci, koji je u seriji bio Feratin poslodavac, autentičan je lik u potpunosti, kao i Feratin nećak Stipe Rico. Tijekom svog 91. nastupu za Hajduk, u susretu protiv Građanskog, Nikola Gazdić – Janjčić, koga u seriji kao Stipu Rica utjelovljuje Aleksandar Cvjetković, odigrao je sjajnu utakmicu, nakon koje mu je pozlilo, a nedugo potom je i umro. Njegov sprovod na starom groblju na Sustipanu stariji Splićani pamte kao jedan od najtužnijih ispraćaja u povijesti grada, jer je Gazdić bio omiljen.
Vlade Kragić poslužio je Smoji za kreiranje Kaluna (topa). Ime dovoljno govori o snazi njegova udarca, a stari Splićani su u šali govorili kako bi Kragiću "tribalo kidat' žilu" da bi ublažili snagu njegova udarca, jer su vratari bili u smrtnoj opasnosti. Kragić je imao "smrtonosni šuc". Iako nije zabilježeno kao činjenica, stariji Splićani tvrde kako je u jednom susretu sa Concordijom Kragić tako jako "opalija balun, da je branka pukla popola".
Pred kraj serije u epizodnoj ulozi pojavljuje se i momčić koga Tonći trenira i savjetuje kako pucati jedanaesterac. Oslovljava ga Mali Frane. Smoje je tako u seriju uveo Franu Matošića, jednog od legendarnih igrača Hajduka. Kako je Matošić rođen 1918., zbog mladosti nije mogao imati značajniju ulogu u seriji, no Smoje je našao načina da u seriju uključi i najboljeg strijelca stogodišnjoj povijesti Hajduka.
Još su neki likovi iz serije imali temelja u stvarnim osobama, koje pak nisu imale bitne veze sa Hajdukom ali su na neki način također obilježili njegovu povijest. Jedan od takvih likova je načelnik Vice. U stvarnosti radi se o gradonačelniku i odvjetniku dr. Vici Mihaljeviću (Boris Buzančić), koji je bio jedna od najznačajnijih osoba toga vremena. Preko puta njegova ureda na splitskoj Pjaci nalazila se kavana Trocoli u sklopu hotela Central. Na tom povijesnom mjestu, koje u nešto izmijenjenom obliku i sa nešto drugačijom klijentelom postoji i danas, okupljali su se viđeniji Splićani, poput kompozitora Ive Tijardovića, slikara Emanuela Vidovića, brojnih liječnika, inženjera i drugih uglednih ljudi.
U kavani je postojao dugi stol na kome je zasjedalo "vijeće mudraca", kako su ih zvali. Upravo za tim stolom razgovaralo se, izmjenjivalo ideje te, uglavnom na inicijativu Fabijana Kaliterne, redom osnivali splitski sportski kolektivi. Upravo je u hotelu Cental 1926. izvedena i opereta Kraljica lopte, koju je Ivo Tijardović napisao i skladao u čast 15. godišnjice osnutka Hajduka.
Iako se iz serije ne može jasno razabrati, u to vrijeme u Splitu je postojalo više nogometnih klubova. Najbolji i svakako klub kojeg je podržavao najveći broj Splićana je Hajduk. Njemu za "dišpet" talijanski autonomaši osnovali su AS Calcio Spalato. Radničko sportsko društvo Split bio je naziv kluba oko kojeg su se okupljali komunisti, a imao je i svoju podružnicu, klub po imenu Nada. Postojali su i Akademski športski klub oko kojeg su se okupljali HSS-ovci, Vuk je zbog pojedinih članova uprave dobio epitet ¨jugoslavenski¨...
Podlogu u stvarnoj povijesti ima i paljenje Hajdukove "barake", kako bi se izvukao novac od osiguravajućih društava. U seriji su paljevinu dogovorili Duje i Meštar, a u stvarnosti je to napravio Ivan Tudor. Kao i danas i onda su bila teška vremena, nikad nije bilo dovoljno novaca da se podmire potrebe kluba. Slijedom toga dio uprave, ali nikad većinu, činili su bogati poduzetnici. Lik švercera Jakova Buača iz serije nikad kao takav nije postojao u Splitu. Jedan od Hajdukovih mecena bio je Jakov Čulić koji je iza hotela Ambasador imao veletrgovinu i skladište građevinskog materijala. On je vjerojatno poslužio Smoji kao podloga za lik, kojega je onda zbog potreba serije pretvorio u ratnog profitera i švercera.
Stvaran lik je i Baćo Ružić (Krešimir Zidarić), popularni maratonac koji je slavu Splita pronio na više kontinenata. Njegovi pothvati u trkačkim nadmetanjima sa konjima, vlakovima i sličnim protivnicima nikoga nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Mnoštvo drugih likova koji su posredno vezani uz povijest Hajduka, poput babe Marte (Etta Bortolazzi), kojoj su na Marjan dolazila "dica iz cilega Splita", prodavačice dugog jezika Mare Mulice (Ines Fančović), Redara Pučanstva (Mato Ergović) ili Đovanine Kokole (Semka Sokolović Bertok), Smoje je vjerno prenio u svoju seriju.
Čak je postojala i staklarska radnja Miotto na čijem se izlogu iskaljivao bijes za sve loše što se u Splitu događalo. I njen vlasnik Miotto (Antun Nalis), po kojem je i dobila ime, također je stvarna osoba. Nasuprot njima, likovi poput težaka Tome (Fabijan Šovagović), škovacina Joze (Špiro Guberina), Netjaka (Ivo Gregurević), Picaferaja (Ljubomir Kapor)... nisu osobe iz splitske povijesti, nego plod Smojine imaginacije, kreirani za potrebe radnje ove vrlo popularne mini-serije.
Smoje je manje više vjerno prikazao ono što se u Splitu i oko Splita događalo. Male zamjerke mogle bi mu se uputiti zbog pojedinih ideološki pretjerano obojenih likova, no lako ga se može opravdati vremenom u kojem je serija nastala. U drugačijem obliku vjerojatno nikad ne bi ni ugledala svjetlo dana.
Slijedom toga i povijest Hajduka opisana je uglavnom vrlo vjerno, kao i osobe koje su na ovaj ili onaj način u njoj sudjelovale. Iako su neki i danas autoru skloni podariti razne etikete, poput "autonomaša", "jugoslavena"..., ipak se ne možemo oteti dojmu kako je Smoje svojim opusom, među ostalim i serijom Velo misto zadužio i Split i Hajduk te da je vješto uspio otrgnuti zaboravu jedan dio njihove povijesti.
Smoje je svojim djelima zadužio i Split i Hajduka, a hoće li mu Split i Hajduk taj dug ikada vratiti teško je reći. I nakon 25 godina od njegove smrti Smoje nema odgovarajući spomen na svoje veliko djelo, nema sumnje kako je zaslužio puno više od imena jedne male kalete...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
