Najtragičnije u svemu tome što je to film o Tomislavu Buzovu, čovjeku u doslovnom smislu u svemu što čovjek mora biti, ali kojeg se ipak ne sjeća  NITKO . Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih 27.02.1993. na stanici u Štrpcima, pa poslije ubijenih nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprotstavio srpskom vojniku. Ne pamte ga ni suputnici iz vlaka 671, jer ih je bilo strah i gledali su u pod. Ne pamti ga nijedan preživjeli, jer nikoga nije spasio. Ne pamti ga ni onaj svezak enciklopedije mrtvih pod slovom N. N., jer imao je ime i prezime, znaju mu se i majka i ubojica. Neće ga pamtiti ni slučajni šetači, jer nema ni groba ni znamena. Neće ga, najzad, pamtiti ni kronike besmislenih smrti, jer takvih je previše, a svaka nekome pripada, i sva su pamćenja zauzeta. Kaštelanin Tomislav Buzov naprosto ne pripada ničem, A BIO JE ČOVJEK.