Preveliki zahtjevi vode do nezadovoljnih mališana. Zato je važno znati što u kojim godinama možete očekivati od djeteta: od 3. do 5. važna im je igra za razvoj mozga, u 4. uče samokontrolu...
TREBAJU PODRŠKU
Ne žele biti sami: U 3. godini djeca počnu shvaćati osjećaje
Djetinjstvo bi trebalo biti bezbrižno i neopterećujuće, no zbog ubrzanog tempa života kojim većina odraslih živi ponekad se povećavaju i roditeljska očekivanja od djece.
Roditeljsko okruženje i dom je sredina koja djetetu predstavlja sigurno utočište od vanjskog svijeta, mjesto gdje se osjeća sigurno, voljeno i prihvaćeno. Međutim, ako roditeljska očekivanja u bilo kojem segmentu značajno prelaze djetetove mogućnosti, dijete tad postaje frustrirano, a roditelji nezadovoljni.
- Najčešća nerealna očekivanja roditelja su da će dijete moći regulirati svoje emocije. Dijete treba roditelja da mu pomogne da se smiri jer ono još nema vještina da bi samo sebe moglo smiriti. Nadalje, drugo često nerealno očekivanje od roditelja je da će dijete, ako razgovara s njim o određenom ponašanju, upute ‘kako da se ponaša’ moći primijeniti u sljedećoj stresnoj i izazovnoj situaciji. Zapravo je ovo povezano s prvim nerealnim očekivanjem – ako dijete ne zna samo sebe smiriti, tad ne može ni promijeniti ponašanje - pojašnjava mag. psihologije Tatjana Gjurković iz Centra Proventus.
Ponašanje je rezultat djetetovih osjećaja i misli o sebi i drugima isprepletenima određenim tjelesnim senzacijama. Tako da je potrebno prvo učiti i biti podrška djetetu u regulaciji njegovih emocija, prepoznavanju tjelesnih senzacija, da bi potom dijete moglo promijeniti svoje ponašanje u novoj izazovnoj situaciji.
Kako bismo shvatili što uopće dijete u kojoj fazi odrastanja do 5. godine može postići, potrebno je detaljnije upoznati etape razvoja djeteta i njegova ponašanja. U dobi do 12 mjeseci dijete se treba osjećati sigurno i zaštićeno te treba bezuvjetnu ljubav i nježnost. U ovom razdoblju dijete intenzivno plače kad želi nešto poručiti, a svijet istražuje tako da stavlja stvari u usta ili ih dira ručicama. Između 1. i 2. godine dijete postaje istraživač, počinje hodati i govoriti te brzo uči veliki broj riječi. Voli svoju neovisnost, ali je želi vježbati u sigurnom okruženju i ne razumije da ga roditelj želi zaštititi kad mu govori: “Ne!”. U ovom razdoblju dolazi do djetetovih ispada ljutnje jer još ne može jasno reći kako se osjeća. Između 2. i 3. godine dijete počinje polako shvaćati svoje osjećaje, počinje se bojati mraka jer počinje shvaćati pojam opasnosti te razumije osnovnu razliku između stranih ljudi i roditelja.
Ako se roditelj udalji iz prostorije u kojoj je dijete, ono će vrlo vjerojatno početi plakati jer ne zna kad će se roditelj vratiti. Stoga u ovom razdoblju dijete još nije spremno za to da ostane samo u nekom prostoru i nema još dozu samostalnosti vezanu uz takvo ponašanje, koju roditelji često očekuju kod trogodišnjaka. U razdoblju između treće i pete godine igra je neophodna za razvoj dječjeg mozga, a kroz nju dijete uči empatiju i sagledavanje tuđih stajališta. U ovom periodu roditelji trebaju dopustiti djetetu da im pomaže u svakodnevnim zadacima jer tako uči važne vještine. A da roditeljska očekivanja često prelaze djetetove mogućnosti pokazalo je i nedavno nacionalno istraživanje provedeno u Americi.
Skupina američkih znanstvenika okupljena u grupaciji “Zero to three” provela je istraživanje među roditeljima o njihovim očekivanjima od djece u dobi do tri godine. Istraživanje je pokazalo da većina roditelja preuveličava sposobnost samokontrole kod mlađe djece, kao i kontrole nad njihovim osjećajima.
Rezultati su pokazali da 56 posto roditelja vjeruje da djeca imaju kontrolu impulsa oduprijeti se želji da naprave nešto zabranjeno i prije dobi od tri godine, a 24 posto roditelja vjeruje da djeca imaju sposobnost kontrolirati svoje emocije i ispade bijesa (tantrume) u dobi od samo godinu dana.
Dr. Matthew Melmed pojasnio je rezultate istraživanja rekavši kako su realna očekivanja roditelja o sposobnostima svojega djeteta ključna za potporu zdravom razvoju i smanjenju stresa kod roditelja i tog djeteta.
Na primjer, ako roditelj misli da dijete ima sposobnost veće samokontrole nego što je zapravo ima u određenoj dobi, to može dovesti do velike frustracije kod roditelja.
Psiholozi, naime, kažu da se samokontrola kod djeteta zapravo razvija između 3. i 4. godine te treba još toliko proći dok se može koliko-toliko početi dosljedno koristiti njome. Vještina dijeljenja s drugima i osnovna kontrola emocija razvija se također između 3. i 4. godine. Psiholozi poručuju da je u ranim dječjim godinama važno poučavanje, a ne kažnjavanje.
- Da bi se dijete osjećalo dobro i gradilo pozitivnu sliku o sebi što čini samopoštovanje, potrebno je da su očekivanja roditelja i drugih roditeljskih figura u djetetovoj okolini u skladu s njegovim razvojnim mogućnostima i sposobnostima. Kad su roditeljska očekivanja dugotrajno previsoka, u djetetu to može izazvati osjećaj napetosti, nesigurnosti, anksioznosti i sram jer ne uspijeva ostvariti roditeljska očekivanja - pojašnjava Gjurković.
Primjerice, ako roditelj očekuje od djeteta da regulira svoje emocije tako što će mu reći da se “prestane ljutiti” i da “razmisli o svojem ponašanju u svojoj sobi” te ga istodobno oblači i hrani, šalje mu dvostruku poruku – s jedne strane ima previsoka očekivanja da će petogodišnjak moći samog sebe smiriti/izregulirati, a s druge strane potiče nesamostalnost u onim aktivnostima (oblačenje, hranjenje) u kojima dijete može biti samostalno s obzirom na razvoj. Stoga, želimo li poticati kod djeteta pozitivnu sliku o sebi i svojim mogućnostima, važno je da su naša očekivanja nešto malo viša od onoga što dijete razvojno može. Tako ćemo ga stavljati u malo izazovne situacije, što će mu biti zanimljivo da ostvari, te ćemo ostvarivanjem malog uspjeha motivirati dijete da sljedeći put pokuša opet.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
