Zašto je represivni refleks godinama spavao u slučajevima Sanadera, Mamića, Todorića, Horvatinčića i ostalih -ića, a trgnuli su se i u roku od nekoliko dana pokucali na vrata anonimnog očajnika?
KOMENTIRA: DENIS MAHMUTOVIĆ
PLUS+
(Ne)povjerenje i (ne)sigurnost
Čovjek nam se javio. Nije dobro. Ni fizički ni psihički. Odlazi polako kvragu. Iscijeđen je. Pod stresom. Novac mu krvari iz džepova. Razumljivo, ako znate njegovu priču. Goranov otac umro je u Dubravi, priključen na respirator. Uzeo ga je virus. Danima je ležao tamo, pod blijedim svjetlima bolničkih reflektora. Okrali su ga dok se još borio za dah. Bolničarka mu je uzela novčanik i njegov sadržaj trošila na cipele. Sin je shvatio što se dogodilo. Prijavio je slučaj policiji. Trebala su im dva mjeseca da pronađu krivca. Nije, razumijete, problem u novcu. Problem je u činu. U osobi koja bi se trebala brinuti za tebe, a okrada te na samrti. Gorana i njegovu majku su vrijeđali, optuživali da su oni uzeli novac od umirućeg oca i muža. Tad je počeo pucati. Nije spavao noćima. Čekao je epilog. Tražio razrješenje. Dobio ga je. Slaba utjeha, ali bar ju je dobio.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
