Navijači živi izgorjeli: Cijela je istina o užasu '85. još skrivena

Engleski grad Bradford nalazi se 280 kilometara sjeverno od Londona u neposrednoj blizini Leedsa s kojim tvori treću po veličini urbanu zonu u Ujedinjenom Kraljevstvu, odmah iza londonske i mančesterske.

U 19. stoljeću zbog izrazito razvijene tekstilne industrije stječe nadimak 'svjetska prijestolnica vune', a od sredine 20. postaje značajna turistička destinacija, između ostalog i prvi Unescov grad filma.

Danas je to grad s pola milijuna žitelja iz kojeg dolazi i aktualni član trećeg engleskog nogometnog razreda - Bradford City, koji svoje utakmice odigrava na stadionu Valley Parade, poprištu najveće katastrofe uzrokovane požarom u nogometnoj povijesti. U intervjuu za BBC govorili su svjedoci kaosa...

Bio je to dan za navijače

Sezona 1984/85. jedna je od rezultatski najuspješnijih u dotad 82-godišnjoj klupskoj povijesti. Pod vodstvom Trevora Cherryja, Bradford je osvojio treću ligašku titulu i zaradio povratak u drugi rang engleskog nogometa, prvi put nakon 1937. Dogodilo se to 11. svibnja 1985., i taj je datum bio zamišljen za održavanje proslave velikog uspjeha.

- Već smo postali prvaci i golem posao je bio iza nas. Htjeli smo slaviti u posljednjoj domaćoj utakmici u sezoni kako bi dodatno razveselili ionako razdragane navijače. Izašli smo u majicama na kojima je pisala zahvala navijačima. Bio je to njihov dan - prisjeća se tadašnji veznjak Bradforda, John Hendrie.

Sve je stalo u 40. minuti

Prvaci su ugostili Lincoln, klub koji se spasio ispadanja. U najavi, utakmica koja je trebala animirati publiku, međutim, Bradford se osim s protivnikom morao boriti i sa snažnim vjetrom, tako da su teško ulazili u konkretne šanse. Nije bilo golova, a utakmica je završila pet minuta prije kraja prvog poluvremena.

ITV-ov komentator John Helm koji je uživio prenosio utakmicu također je jedan od svjedoka katastrofe.

- Uobičajena praksa nalagala je da ne prenosimo tu utakmicu, tu nema nikakve dileme. Ipak, htjeli smo zabilježiti prezentaciju trofeja i proslavu navijača. Utakmica je bila totalno nevažna - otkriva John te nastavlja:

- Nešto mi je zapalo za oko. Pitao sam direktora da usmjeri fokus na to, da se približi. Bio je to sitan gorući papirić, izgledalo je bezopasno - završava Helm.

Jedan iz vojske navijača domaćeg kluba bio je u to vrijeme i dvadesetjednogodišnji David Pendleton koji se nalazio u centru zbivanja:

- Svi su se ugodno družili na tribinama. Bilo je puno smijeha u opuštenoj atmosferi i onda odjednom, u samo dvije minute, vatra je progutala sve. Bilo je nemoguće spasiti sve ljude - govori David.

Posjetitelji su osjetili da se podloga ispod njih zagrijava, pa je jedan iz mase krenuo po protupožarni aparat. Nije ga uspio pronaći jer u to vrijeme skrivalo ih se sa stadiona zbog vandalizma huligana. 

Većina izlaznih vrata stadiona bila su zaključana i nije bilo službenih lica da ih pootvaraju, stoga ih se sedam otvorilo na silu. Trojica muškaraca srušili su jedna vrata čime su spasili mnoge živote čemu je svjedočio Geoffrey Mitchell:

- Bio je to stampedo gdje su ljudi bježali u panici. Vatra se širila nemoguće brzo, nisam nikad vidio takvo što. Teško se moglo doći do daha.

Vidio se samo crni oblak

Oko tri tisuće ljudi našlo se na glavnoj tribini pokušavajući pobjeći od katastrofe. Preskačući zidove bježali su od vatre koja se širila brže nego što čovjek može trčati. Panika je zahvatila i same igrače koji su se nalazili u svlačionicama. Netko je dotrčao i počeo im vikati: 'Izađite van, ovdje je požar!' - započinje Hendrie i nastavlja:

- Nismo se mogli vratiti u tunel. Morali smo trčati uz stepenice, proći kroz klupski ured i onda izaći na ulicu. Izvana je to sve izgledalo kaotično. Vidio se samo crni oblak iznad stadiona. Sve što se čulo su sirene i urlici, a miris izgaranja bio je zastrašujuć.

Tada 17-godišnji Matthew Wildman jedan je od invalida koji se uspio na svu sreću spasiti što je slikovito opisao:

- Kad sam došao do posljednjih zidova, bila je tu rupa od najmanje pet metara dubine. Na dnu je bio beton i zdrav razum govorio je jedno - ne ideš nigdje! Zatim sam pogledao u plamen, vidjevši da mi je skok dolje jedina opcija. Bacio sam se i uz puno sreće pao na nekog tko je već ležao dolje čime se pad ublažio - završava Matthew.

'Ljudi su umirali na stadionu'

Igračima se sugerirao odlazak u kafić na kraju ulice dok se situacija ne smiri, a neki su očekivali i da će se utakmica nastaviti.

- Nismo imali ideju da bi itko mogao stradati. Ostali smo šokirani prilikom saznanja o dešavanjima. Ostali smo u kafiću nekoliko sati potom, sjedili smo u dresovima i nismo znali što da radimo niti što se dešava. Sve dok nije ušao pomoćni trener Terry Yorath i rekao - 'nije dobro.'

Mještani su otvarali svoje kuće kako bi ljudi mogli telefonirati bližnjima. Vijesti su se širile velikom brzinom, a toga je bio svjestan i Pendleton:

- Prolazio sam pokraj javnih telefona gledajući redove ljudi kako telefoniraju doma. Sve dok nisam došao kući, moja majka i moj brat nisu znali jesam li živ ili mrtav. Vidio sam ljude kako umiru na stadionu, osjetio se užasan miris - prisjetio se David.

- Izgorio sam od vrha do dna. Moje ruke su najviše stradale zbog najveće izloženosti vatri, međutim, stradali su i dijelovi ruku, nogu i lica. Operirali su me svaki dan zato što sam imao niz opasnih opekotina, a u bolnici sam proveo osam tjedana, činilo se kao da je vječno - završava Wildman.

Poginulo 56, ozlijeđeno 265 ljudi

Bila je to najveća katastrofa uzrokovana požarom u povijesti britanskog nogometa. Smrtno je stradalo 56 ljudi, dok je 265 ozlijeđenih izašlo iz tragedije. Na tribinama se nalazilo 11 tisuća gledatelja, među kojima je bio i Martin Fletcher čiji su otac, brat, djed i ujak stradali u požaru.

- Želim da sve činjenice budu javne. Osjećam da svi zaslužuju znati što se dogodilo. Tvrdim da je tadašnji predsjednik kluba Stafford Heginbotham prije katastrofe zaplijenio više milijuna funti iz osiguranja nakon najmanje osam prethodnih požara u poduzećima s kojima je bio povezan. Zahtjevam novu istragu - iznosi Fletcher u svojoj novoj knjizi '56: Priča o Bradforskom požaru"

Sir Oliver Popplewell, sudac Visokog suda, vodio je slučaj s Valley Parade i njegovo je mišljenje nešto drugačije:

- Policija je odradila ogroman istraživački posao. Sasvim je jasno da je netko bacio zapaljeni papirić ili cigaretu ispod tribine. Žao mi je što stižu neke besmislene optužbe, iako to dobro prodaje priču. Besmisleno zvuči tvrdnja da je krivac klupski predsjednik - opovrgava Fletcherovu priču Popplewell.

Mještani uglavnom nastoje zaobilaziti katastrofu u širokom luku, većina građana izbjegava govoriti o 1985. godini.

- Većina ljudi ne želi pričati o katastrofi. Kolektivno smo prešli preko toga. Nije to izbjegavanje istine, smatramo da su zakazale i vlasti i policija, moglo se to drugačije razviti. Nije to tek tako, crno ili bijelo, ima tu puno popratnih faktora - zaključuje Pendleton.

Dva dana poslije katastrofe, The Guardian je objavio članak u kojem tvrdi da postoje dokazi kako je klub imao upozorenje od mogućeg požara, a spominju se i prijašnje tragedije na stadionu Stokea, te požar na Ibroxu, domu Glasgow Rangersa koji se dogodio 1971. godine. Škotska tragedija ugasila je 66 života.

Bradford City domaće je utakmice igrao na Leedsovom i Huddersfieldovom stadionu za vrijeme obnove Valley Paradea. Izgradila se nova tribina za 5000 ljudi, a čitav je stadion prošao temeljitu obnovu. 14. prosinca 1986., 582 dana nakon požara, Sir Oliver Popplewell otvorio je novi stadion u egzibicijskoj utakmici, a nekoliko dana poslije Bradford je odigrao utakmicu protiv Derbyja te upisao poraz od 0-1.

No, neusporedivo više od tog poraza boli činjenica da je 56 ljudskih života otišlo u nepovrat, kao i to da se kompletna istina još nije saznala, barem ako je suditi po priči nekolicine svjedoka.