Ako ne postavimo sebe na prvo mjesto u nekim situacijama u životu, velika je vjerojatnost da ćemo završiti nezadovoljni i ogorčeni, a tako ni drugima nismo u stanju dati što trebaju
Naučite se 'zdravoj sebičnosti', tako ćete i drugima dati više
U svakodnevnom životu postoje dvije vrste sebičnosti: Ona kad vas nije briga ni za koga drugoga oko vas, za ono što drugi trebaju i žele, već se držite samo onoga što sami želite, kako biste si ugodili. To je obično stav koji vam može priskrbiti lošu reputaciju. Drugi, manje loš po imidž, je određivanje prioriteta vlastitih potreba i njihovo artikuliranje u odnosu prema drugima, piše The Guardian..
POGLEDAJTE VIDEO: Ovo su trikovi za sreću
Pokretanje videa...
Mi često pogrešno shvaćamo vrijednost sebičnosti, što ne iznenađuje, budući da većina velikih religija to uvijek predstavlja kao porok. No pretjerano naglašavanje obaveze da budemo ljubazni prema drugima može učiniti da se osjećamo kao da sebe nikada ne možemo staviti na prvo mjesto, čak ni kada to stvarno trebamo. Ljubaznost je jedan od motiva koji pokreće društvo, no to ne bi trebalo biti samo nešto što možemo pružiti drugima. Povremeno je u redu staviti sebe u centar svijeta.
Naravno, ne možemo samo biti sebični, to bi loše završilo, ali gotovo je jednako loše i to da sebe nikad ne stavimo na prvo mjesto. Ako drugima ne kažemo što želimo ili trebamo, tada to nikad nećemo dobiti, a u najgorim slučajevima izgradit ćemo krug ogorčenosti, spreman da proključa u najgorem trenutku. Često mislimo da smo nesebični i pokušavamo biti dobri prema svima, ali zapravo se iscrpljujemo do temelja. U nekom trenutku završimo bez ičega što bismo nekom mogli dati, a rezultat je da vrištimo na svoje obitelji ili izgaramo na poslu.
Zapravo, biti ono što humanistički psiholog Scott Barry Kaufman naziva "zdravo sebični", za razliku od "nezdravo sebičnih", dobro je za nas. Zdrava sebičnost dolazi iz mjesta ljubavi prema sebi, na temelju koje sebi dajemo prioritet. Kaufman je osmislio Ljestvicu zdrave sebičnosti, kao način mjerenja stupnja do kojeg pojedinac to prakticira, a predstavlja pravila za dobro proživljen život.
Na ljestvici se nalazi ideja o tome da treba imati zdrave granice i samopoštovanje te ne dopustiti drugima da nas iskorištavaju. Tu je briga o sebi; imati pozitivan oblik sebičnosti (poput tjelovježbe) koji ne povređuje druge; davanje sebi dopuštenja da uživamo čak i ako to izravno ne pomaže drugima, kao i davanje prioriteta našim osobnim projektima nad zahtjevima drugih. Kad je Kaufman proučavao kako izgleda život ljudi kod kojih su neke, ili sve od ovih izjava bile istinite, otkrio je da one snažno predviđaju dobrobit, zadovoljstvo životom i psihološku prilagodljivost te čine da je depresija mnogo manje vjerojatna.
Ljudi koji su bili zdravije sebični bili su suosjećajni i ponosni na svoja postignuća, a također su se osjećali manje sklonima "agresivnoj dominaciji nad drugima". Također je vjerojatnije da će pomoći drugim ljudima, čak i kad to nije bilo zbog očite osobne ili društvene koristi.
Dalaj Lama je to nazvao 'mudrom sebičnošću', nekom vrstom prosvijetljenog samointeresa kroz koji vidimo osobnu korist u pomaganju drugima, ali ne u mjeri u kojoj su vaše vlastite potrebe sublimirane. Autor podcasta i pisac Dan Harris kaže: "Toplina i suosjećanje su svesmjerni."
Postoje nejasne granice između onoga što smatramo sebičnošću, egocentrikom, nesebičnošću i altruizmom. Ti pojmovi nisu u suprotnosti, nego u kontinuumu. Biti dovoljno sebičan da brineš o sebi pretvara se u verziju altruizma ako to znači da se možeš brinuti za druge u nastavku.
Za mnoge ljude – posebno za žene i ljude u marginaliziranim zajednicama – zdrava sebičnost ne rađa se lako. Roditelji na globalnom sjeveru SAD-a imaju pristup u odgoju djece tako da su im djeca na prvom mjestu na način na koji nijedan drugi roditelj u povijesti to ne radi. Očekivanja su samo rasla, a u isto vrijeme sve više i više roditelja počelo je raditi. Istraživanje Economista sugerira da žene općenito provode više nego dvostruko više vremena sa svojom djecom svaki dan u odnosu na majke prije 50 godina. Vrijeme koje očevi provode s njima se učetverostručilo, ali osnova je bila samo 16 minuta. S druge strane, davne 1975. samo polovica radno sposobnih majki bila je zaposlena. U suštini je nemoguće voditi obitelj kao da je jedan roditelj cijelo vrijeme kod kuće u vrijeme kad po svoj prilici niti jedan roditelj (ako obitelj čine dva roditelja) nije kod kuće veći dio vremena. To je argument za bolju praksu rada, kraće radno vrijeme i subvencioniranu skrb o djeci, a ne za odlazak žena s posla. No, kad je situacija takva, teško je definirati i tražiti, a ponekad čak i znati, što vam je zaista potrebno.
Živimo u kulturi u kojoj mnogima nije lako shvatiti koliko je intrinzično dobro brinuti se o sebi jer koristi nisu uvijek vidljive odmah ili nisu dio proizvodne ekonomije. Naša kultura slavi samo konstruktivan odmor, onaj koji uključuje trošenje novca, poput odlaska na masažu ili kupnju skupe njege za kožu, odnosno nameće da je važno osmisliti sjajan projekt za vrijeme koje ste si uzeli za kratku šetnju.
Istraživanje koje je 2021. provela Selin Malkoc na Državnom sveučilištu Ohio ispitalo je u kojoj mjeri promatranje slobodnog vremena kao rasipništva utječe na to koliko uživamo u tom slobodnom vremenu (manje) i koliko smo tada pod stresom i podložni tjeskobi i lošem raspoloženju (više).
Zdrava sebičnost često počinje jednom jedinom riječju: ne. Ali postavljanje granica je vještina koju većina nas nije naučila u djetinjstvu.
- Ljudi moraju biti u stanju razviti sposobnost da jednostavno kažu ne, kaže Ammanda Major, viša terapeutkinja za seks i odnose u Relateu. Zanimljivo je zašto se ljudi bore s tim, dodaje.
- Često je to zbog našeg odgoja. Kako odrastamo u obiteljima, tako nam se dodjeljuju uloge. Ne znamo jesmo li prihvatili ulogu, ali zapravo jesmo: možda ste odrasli kao osoba koja radi sve za sve druge, ili ste možda odrasli kao osoba od koje se očekuje da štiti ostale. Dakle, razumijevanje kako ste odrasli prvi je praktični korak u utvrđivanju zašto vam je teško postaviti granice. Bojim li se da mi se neće svidjeti? Bojim li se da ću nekoga uvrijediti? Brinem li se da će misliti da ih ne volim? Brinem li se da škola misli da sam loš roditelj? - to su stvari koje se moramo zapitati, kaže Amanda Major.
Dok pokušavamo učiniti da sve bude kako treba, ili cijelo vrijeme ugoditi svima, “zaboravljamo gdje su naše vlastite margine, i prije nego što to shvatimo, pretjerali smo, a onda smo ljuti i ogorčeni zbog toga”, kaže.
- Moći reći 'ne' na način koji ne izaziva uvredu, ali i biti zadovoljan čak i ako izazovemo uvredu, ako to možete ostvariti, onda imate vještinu koja će vam cijeli život dobro služiti – zaključuje Major. Kad ljudi svoje potrebe stave na prvo mjesto, svi oko njih imaju tendenciju biti sretniji
Kao i sve druge vještine, učenje postavljanja granica počinje vježbanjem.
- Možda će vam se činiti kontraintuitivnim prvi put kad to učinite. Druga stvar koju treba imati na umu je da će, ako vas ljudi odjednom počnu doživljavati drugačijima, i oni morati biti drugačiji. Tako da se i na to treba naviknuti. S druge strane, ako osigurate da su barem neke od vaših potreba zadovoljene, to može koristiti ljudima oko vas, kaže klinička psihologinja dr. Marianne Trent, voditeljica podcasta Aspiring Psychologist.
- Moramo zapamtiti da smo sami sebi glavni lik. Naravno, postoji potreba uzajamnog davanja i primanja, ali kod ljudi s kojima radim vidim da kada svoje potrebe stave na prvo mjesto, svi oko njih imaju tendenciju biti sretniji, zadovoljniji, a sustavi oko njih napredovati – kaže.
Stavljanje sebe na prvo mjesto može se činiti neugodno, poput sebičnosti, kako se to tradicionalno shvaća, bilo da uključuje radikalne promjene poput napuštanja posla ili veze, ili preseljenja u inozemstvo, ili želje da sami odete negdje na vikend. Ali, nije loše željeti da stvari budu drugačije. U redu je odlučiti biti glavni pokretač vlastitog života.