Povezanost počinje gdje prepreke nestaju središnja je poruka Hrvatskog Telekoma, koja se temelji na uvjerenju kako i u današnjem polariziranom društvu ima mnogo više toga što nas povezuje, neovisno o vjeri, nacionalnosti, dobi, društvenom statusu, osobnim preferencijama i interesima. I zato, s ciljem inspiracije, donosimo seriju priča pojedinaca koji nisu dopustili da ih prepreke na koje su u životu naišli ograničavaju i razdvajaju nego su ih srušili te odlučili živjeti punim plućima i povezani.

Zagrepčanin Slaven Škrobot (38) odlučio je živjeti povezan s prirodom i sa samim sobom te ne dopustiti da izgubi kompas ni onda kad bi ga mnogi ljudi izgubili. U 23. godini jedan pogrešan skok u more na ljetovanju na Krku zauvijek mu je promijenio život. Slomio je vrat i trajno ostao oduzet od prsa na niže. Zatvoriti se zauvijek u mračnu sobu i plakati nad svojom sudbinom - sigurno mu je taj scenarij nekad prošao kroz glavu. I on je samo čovjek. Ali to se nikad nije ostvarilo. Slaven se od tada uspeo na vrh napuštenoga grada Petre u Jordanu, našao se oči u oči s leopardom na Šri Lanki, popeo se na brdo Sinaj u Egiptu, odradio je treking kroz džunglu i družio se s divljim orangutanima na Sumatri, vozio se rikšom u Kambodži, držao divlje tarantule u ruci u Amazoni i gledao zalazak sunca u Salar de Uyuniju, najvećoj slanoj ravnici na svijetu.

Bio je i na putovanju od pola godine tijekom kojeg je živio u kamperu te, služeći se rukama biciklirao 3500 km od Savudrije do Istanbula. I ne, nije bilo lako. Nije bilo lako ni putovati, ni doći do tog stupnja u kojem se odvažio na takav život. Međutim, kad je odlučio da ga nikakve prepreke neće ograničavati, sve je krenulo u pravom smjeru. Svemu tome prethodila je borba. 

Crne misli kao posljedica nesreće

- Nakon skoka operirali su me u Rijeci i tad je počela moja gotovo godinu dana duga rehabilitacija, iako ju je bolje nazvati 'bitka za život'. Prvih mjesec dana zbog teških lijekova nisam niti bio svjestan što mi se zapravo dogodilo jer tih mjesec dana u svojoj glavi nisam živio u realnosti, niti sam bio svjestan da se nalazim u bolnici. Možda najteži trenutak otkad sam nastradao bio mi je kad su me skinuli s lijekova i kad sam prvi put vidio svoju potpuno atrofiranu nogu. Tad sam pomislio da tako ne želim živjeti, ne znajući da ću se danas, 15 godina poslije, sramiti izgovorenog - rekao je Slaven.

Bolnica je u tih godinu dana postala njegov drugi dom. Najteže je, kaže, bilo prvih nekoliko mjeseci.

- Sve je trebalo krenuti na bolje, a onda su me na dva mjeseca poslali u zaraznu. Zaradio sam dva dekubitusa, na lopatici i trtici, bakterije na tim ranama, bakterije u mjehuru, gljivice na plućima i u kanili, opasni stafilokok u nosu i toksine u crijevima, iz kojih sam krvario. Tad sam pao na manje od 50 kilograma i sve sam to jedva preživio. Rekli su mi da sam preživio zahvaljujući tome što sam prije nesreće bio sportaš i što mi je tijelo bilo vrlo jako - opisao je Slaven.

Ali i proces vraćanja kući te prihvaćanja realnosti bio je za njega poprilično težak i zbunjujući. 

- Kao da sam došao na poznato mjesto, gdje je sve nekako novo i drukčije. Stan je bio potpuno neprilagođen, živio sam na četvrtom katu i prijatelji su me svakodnevno nosili gore-dolje kako bih izašao ili otišao na vježbe. Tijekom dana uglavnom bih imao društvo i sve bi bilo u redu, a onda bih noći provodio sam sa svojom glavom. Znao sam da na svoje tijelo fizički više ne mogu računati i da sve ovisi o mojoj glavi te o tome kako u njoj postavim stvari. Odlučio sam raditi na sebi te na svoj novi život i stanje gledati kao na izazov i boriti se - rekao je Slaven.

Priznao je da mu je sportski duh, koji je nosio u sebi oduvijek, puno pomogao. Naime, prije nesreće Slaven se aktivno bavio sportom. Skijao je, trenirao odbojku i nogomet, vozio bicikl i bavio se svim vrstama ribolova. To mu je održalo tijelo jakim i omogućilo fizičku borbu nakon nesreće, ali i disciplina koja je prisutna u svakom sportu ostala je zapisana u njemu i pomogla mu je poslije da se psihički izbori sa svime, pa i da zapali iskru u njemu te da se otisne na svoja prva putovanja.

Bol koja je probudila vatru

- Kako sam prije ozljede bio vrlo aktivan i bavio se sportom, najteže mi je palo boriti se s tom svojom hiperaktivnošću i viškom energije. Iz tog svojeg aktivnog života od prije, našao sam se u totalnoj pasivi, 'prikovan' za krevet. Teško mi je padalo gledati prijatelje i ljude koji se bave sportom, putuju ili žive normalan život, a ja ne mogu ništa. To su stvari i svakodnevne misli koje su me opterećivale i s kojima sam trebao naučiti nositi se, postići to da na mene ne utječu. Rekao bih da mi je to sve zapravo na neki način i pomoglo jer je u meni probudilo tu neku vatru i shvatio sam da se moram boriti želim li išta napraviti od sebe i da ću, ako se tim mislima prepustim, završiti u vrlo lošem psihičkom stanju - rekao je Slaven.

Putovati je, kaže, krenuo postupno i spontano, počevši odlaskom na gliser, nakon čega su uslijedili koncerti, festivali, prva putovanja izvan Hrvatske i prvi let avionom.

- Svako putovanje bilo je novi izazov i stepenica iznad prethodne. Putovanja Europom uskoro su mi postala monotona i nezanimljiva, pa sam se odlučio na nešto dalje i ekstremnije. Iako sam se okušao u sportu u kojem sam imao potencijala, odlaskom u Maroko shvatio sam da želim nastaviti putovati. Sport je, s obzirom na moju pozadinu, bio možda i najlogičnije rješenje, ali putovanja na destinacije koje nisu prilagođene osobi u kolicima meni su predstavljala pravi izazov koji sam priželjkivao u životu. Putovati tako značilo je putovati u nepoznato, kao nekad. Informacija nije bilo, nikad ne znaš na kakav ćeš problem naići i na neki način sve istražuješ kao prva osoba na svijetu. U današnjem svijetu to je prava rijetkost i to je ono što me vuče. Putovanja sam oduvijek volio, ali mislim da su ona u mojoj glavi poprimila pravi smisao tek nakon ozljede - kaže ovaj inspirativni avanturist.

Putovanja kao put u slobodu

Dodao je da, dok putuje, osjeća slobodu i potpuno zaboravlja na invaliditet te da na putovanjima živi u nekom posve drugom svijetu. Priznaje i da odlasci na njegova putovanja zahtijevaju vrlo mnogo truda, istraživanja, planiranja, logistike, pomalo ludosti i gomilu rizika. Prepreka je mnogo, od infrastrukture, preko javnog prijevoza i aviokompanija, pa do smještaja, pri čemu ne pružaju adekvatne informacije o pristupačnosti. Međutim, Slaven svojom voljom i upornošću sve te prepreke ruši. 

- Mislim da je to sve u glavi. Moja je glava pokretač svega, svih misli, ideja i gluposti koje mi padaju na pamet. Osim toga, najviše me gura naprijed lijep, sunčan i topao dan, koliko god to suludo zvučalo - kaže Slaven, koji se bavi i humanitarnim radom.

Biciklira kako bi prikupio novac za specijalne bicikle za invalide i drži razna predavanja djeci i odraslima kako bi razbio sve predrasude o invaliditetu i potaknuo ljude da se ne boje prepreka.