Odgoj nekad i danas: kako je bilo i što se sve promijenilo?

Vremena i običaji stalno se mijenjaju: ono što je nekad bilo normalno, danas je nezamislivo. Čini se da je jaz između generacije X (ljudi koji danas imaju 35 i više godina) i generacije Z (rođeni od 1990-ih do ranih 2000-ih) veći nego između generacije X i njihovih roditelja, takozvanih baby boomera. Sjećajući se svoje mladosti, neminovno vučemo usporedbe sa sadašnjošću i pitamo se kako to da smo ovako dobro ispali s obzirom na "surove" uvjete u kojima smo odrastali. Za primjer evo nekoliko područja u kojima svaki 35-godišnjak vidi razliku u odnosu na nekad. U komentarima slobodno dopišite promjene koje vi najviše primjećujete.

Hrana bez nekoliko certifikata

Znalo se u koje je vrijeme koji obrok i nije bilo dizanja sa stola dok se nije pojelo sve s tanjura, bez obzira na molbe, kukanja i suze. Jeli smo dosta voća i povrća, a mame su nam pravile kolače jer je kupovnih slatkiša bilo malo i bili su nam skupi. Kad bismo dobili čokoladu, mogli smo je pojesti čak i ako naši roditelji nisu prethodno proučili njezin sastav i uvjerili se da je nutritivno prihvatljiva.

Škola na prvom mjestu

Kad bi dobio lošu ocjenu, sam si bio kriv, a učitelji su bili autoriteti koje se poštovalo. Djeca nisu imala repeticije iz osam predmeta, nego su se sama morala potruditi, redovno pisati zadaće i slušati na satu. Zadaća je bila samo naša obaveza i pisali smo je sami. Roditelji su rijetko odlazili na informacije, a kad bi saznali da smo popustili u školi, završili bismo u kazni dok ne ispravimo loše ocjene.

Igranje na ulici

Nije bilo videoigara, igraonica, mobitela ni tableta, već smo se igrali na ulici s ekipom iz susjedstva i sami smišljali igre. Unatoč tome nismo postali uličari i propaliteti, nego smo bili aktivniji, kreativniji i spretniji od današnje djece koja se ne odvajaju od raznih ekrana. Kad bi nas roditelji zvali doma, dovoljan je bio jedan povik ili pojavljivanje na prozoru. Naša igrališta nisu imala gumenu podlogu i nismo nosili kacige, štitnike za ruke i noge, a bogme ni reflektirajuće oznake. Vječno smo bili krvavih koljena i puni masnica – i unatoč tome danas nemamo traume iz djetinjstva niti smo predebeli, nego smo šarmantni iako nemamo puno kose.

Jedan crtić dnevno

Nisi mogao pogledati crtani film kad god bi poželio, nego si nestrpljivo čekao 19:15 sati da na jednom od dvaju programa pogledaš trominutni crtić. Bio si bijesan kad ga ne bi prikazali zbog posebne emisije s aktualnom unutarnjopolitičkom problematikom. Bio si sretan ako su ti roditelji imali televizor u boji.

Jeans generacija

Naše trgovine odjećom nisu imale ono što su naši idoli nosili, pa smo svi bili modni dizajneri dodajući bezličnoj odjeći bedževe, ziherice, zakrpe itd. Za odjeću kojom ćeš privlačiti poglede u školi odlazilo se u Trst i iščekivalo pakete od rodbine iz Njemačke. No najvažnije je bilo da imaš traperice i tenisice stranih marki, tada si bio faca.

Izleti vikendom

Budući da nije bilo šoping-centara, roditelji su s djecom vikendom odlazili na izlete u prirodu ili u posjet bakama i djedovima na selo. Djeca su prvi put vidjela domaće životinje tamo, a ne u slikovnici ili u crtiću na tabletu.

Svi na more

Na more nisu išla samo djeca bogatih roditelja i oni koji dolje u malome mistu imaju rodbinu ili vikendicu, svi smo odlazili u odmarališta poduzeća u kojima su nam radili roditelji. Smještaj nije bio luksuzan i provod je bio kratak, ali stigli smo proplivati, izgorjeti na suncu i doživjeti prvu (ljetnu) ljubav.

Mi odrasli, zreli i ozbiljni ljudi rado se sjećamo dobrih starih vremena jer nam nitko ne može zabraniti da pamtimo te sretne dane, iako razumski znamo da tada nije sve bilo bajno. No nezaboravni trenuci bezbrižnog djetinjstva i lude mladosti zauvijek su nas obilježili, pa nam i dandanas te tople uspomene razvuku sjetan osmijeh i pobude želju da se vratimo u to vrijeme. Eh, kad bismo barem mogli...