Otići u drugu zemlju trbuhom za kruhom nije nimalo jednostavan potez. A uz savladavanje znanja o poslu, prilagodba i prihvaćanje okoline ključni su za zadovoljstvo čovjeka. Dobro je čuti kad mladi čovjek dođe ovamo i bude istinski sretan što je tako učinio, kao što je Nemanja!  

Nisu baš najljepše priče koje čujemo kad govorimo o velikom broju stranih radnika koji su odlučili sreću potražiti daleko od svojeg doma. U zemlji u kojoj je pronaći dobro plaćen posao vrlo teško, strancima je dodatno otežana cijela situacija. Nisu svi prihvaćeni dobro, a vrlo željena prilagodba na novu okolinu izostaje. Tu se i stvara taj začarani krug u kojem domaći stanovnici kritiziraju strance da se ne prilagođavaju zemlji u koju su došli, a stranac u toj "borbi" nema šanse. Zato je dobro upoznati nekoga kao što je Nemanja (23), zaposlen u tvrtki OKI Mont d.o.o.  

On je prije godinu dana odlučio reći zbogom svojoj zemlji te odlučio probati živjeti dobar život u Hrvatskoj. Informirao se, kao i drugi, preko interneta, gledao poslove, stanove, sve što je morao pronaći. Tad je naišao na informaciju da firma traži krovopokrivače. Nije imao iskustva, ali odlučio je probati. 

- Stigao sam u Hrvatsku prije godinu dana i nakon dva dana odmah dobio posao ovdje u OKI Montu. Iako nisam imao puno izbora, rekao sam sebi da neću ići pošto-poto negdje. Htio sam pronaći firmu i poslodavca koji će prepoznati moju marljivost i želju za učenjem. Čuo sam od poznanika da je ova firma ozbiljna; da su uvjeti korektni, da je stabilno, da se mogu osjećati sigurno. I meni je to bilo dovoljno - počinje nam svoju priču Nemanja te nastavlja: 

 - Budući da sam došao ovamo bez iskustva, morao sam naučiti sve iz temelja o ovom poslu. Počeo sam kao pravi praktikant. No u ovakvom okruženju nije bilo teško naučiti posao jer te okolina potiče da napreduješ. Zato je i meni bilo lakše savladati sve znanje koje sam trebao u toj fazi. Danas, nakon godinu dana, već sam napredovao i radim s majstorima. 

Danas nikome nije lako, a pogotovo strancima u tuđoj zemlji. U konačnici, sva bića žele osjećati sigurnost kad govorimo o egzistenciji, ali i o prihvaćanju. 

- Meni je ovdje super, zaista. Osjećam se sigurno kod ovakvog šefa, mogu funkcionirati kroz svakodnevne zadatke i životne izazove, a u tome ima i osjećaja slobode – otkriva nam sugovornik.

Zamolili smo Nemanju da nam usporedi malo tržišta, koliko može iz pozicije mladog čovjeka koji tek traži svoje mjesto u profesionalnom svijetu. 

- Razlika u tržištima u ovoj branši je veoma vidljiva. Došao sam iz Srbije, tamo su primanja za ovakvu vrstu poslova mnogo manja, a samim time to utječe na kompletnu životnu sliku radnika. Ovdje ne moram raditi više poslova paralelno da bih zaradio za život, a to je već dovoljno za usporedbu. Život u Hrvatskoj jest skuplji, ali naša primanja ovdje to prate. Životni standard je mnogo bolji, a sigurnost koju osjećam najveća je razlika u odnosu na prije - otkriva nam ovaj mladi čovjek. 

Danas je svaki posao naporan, a zanatski su povrh toga fizički zahtjevniji; često na kraju dana čovjek padne ravno s nogu u krevet, pa ni nema baš slobodnog vremena.  

- Posao mi nije težak, sa zadovoljstvom ga obavljam. Nije da dođem kući kasno navečer, kao što mnogi u mojoj branši dolaze doma, pa da padnem ravno u krevet od umora. Poučen iskustvom iz svoje zemlje, zahvalan sam da danas radim posao zbog kojeg imam vremena za sebe kada dođem kući i što posao nije cijeli moj život kao većini zaposlenih.

Nadređeni koji je prvo čovjek, a tek onda šef!

Danas, kad se često govori o generaciji Z, o različitostima koje kategoriziraju svaku generaciju koja stupa na tržište rada u odnosu na one generacije koje su već na poslovnom tržištu, zanima nas kako je bilo prilagoditi se starijim i mnogo iskusnijim kolegama na poslu, što mladi kao Nemanja traže i gledaju kod svog nadređenog. 

- Najvažnije mi je to što je moj šef čovjek, što razumije. A s obzirom na to da sam ovamo došao kao netko bez iskustva, treba vremena da sve naučim i 'ulovim', a moj nadređeni stvarno je imao i povjerenja, i vremena, i razumijevanja za mene. Jako se potrudio da naučim posao što brže. Nakon nekog vremena, kad sam naučio što sam trebao, danas mi nitko ne stoji nad glavom i ne provjerava svaki moj korak, što je također osvježavajuće. Mnogo nadređenih zapravo nema povjerenja u ljude, pa onda i sami gube vrijeme jer rade i svoj posao i posao naučnika. On je tu za sva moja pitanja, uvijek i beskompromisno spreman dati mi odgovore i pokazati mi što i kako. Lakše je tako svima raditi, zar ne?

U ovom trenutku Petar Martinović, Nemanjin nadređeni, ubacuje se u naš razgovor i govori nam: 

- Oprostite, ali evo najbolji primjer koji pokazuje kakva je ovo firma. Ja imam sina od 16 godina, ide u zanatsku školu za krovopokrivača. Već dvije godine kod nas je na praksi, a onda nastavlja ovdje daljnje zaposlenje. Pitam vas: da ovdje nešto ne štima, ja sigurno ne bi svoje dijete ovamo pustio, zar ne? Pa i ja sam ovdje već 15 godina, u konačnici bih i ja već otišao da nam nije dobro!

Iskoristit ćemo priliku i pitati Petra što on cijeni u ovoj firmi kad govorimo o njegovu nadređenom. 

- To što razgovara s nama, što nas ne gleda svisoka i vjeruje našim ekspertizama, bilo da je riječ o nekome tko je nedavno došao ili s nama starijima koji smo ovdje dugo. On razgovara s nama... 

- A pecanje, to si zaboravio - dobacuje mu sa strane gospodin Tokić, koji prolazi do skladišta u tom trenutku.
 
- Da, da, nisam još stigao do tog dijela, šefe! Idemo čak i na pecanje sa šefom. Znam da ne treba miješati pojmove, naravno, ali mi svi ovdje imamo osjećaj da možemo s njim razgovarati kao s jednim od nas, kao s prijateljem, a to puno znači čovjeku - kroz smijeh nam otkriva Petar te nastavlja: 

- Ne zaboravimo da sve uvijek ide s vrha, od glave; mi se svi u konačnici ponašamo kako nam naš šef pokaže svojim primjerom. Da je ova država uređena kao što je uređena naša firma, ovdje bi sve bilo super - zaključuje Petar i odlazi s kolegama dalje u poslovni dan.