Naše 'otkazano' vjenčanje na Tulovim gredama je uspomena koju ćemo pamtiti cijeli život

Trebali smo se vjenčati 2. svibnja. Sve je bilo dogovoreno. Naša bajka u restoranu u blizini slapova Krke, 300 uzvanika, bend... toliko je truda uloženo, i onda sve moraš otkazati, priča nam Barbara Rašin iz Pakoštana. 

Ona i zaručnik Tihomir Vukoja sanjali su da će svoju 13-godišnju ljubav koja seže još u srednjoškolske dane, okruniti u petom mjesecu ove godine. 

POGLEDAJTE VIDEO: Ludo vjenčanje u zagrebačkom tramvaju 

Pokretanje videa...

01:35

Vjenčanje u tramvaju | Video: 24sata/pixsell

No uplela se epidemija korone i pokvarila im sve planove. Morali su otkazati sve i vjenčanje prebaciti za listopad. I nije peti mjesec odabran slučajno, ima svibanj mnogo simbolike u njihovim životima. 

- U petom mjesecu rođendane imaju i moja mama i brat, naš pas Ares, a tada cvjeta i naš vjenčani cvijet - govori nam. 
Ranunkulus cvjeta baš u petom mjesecu, to je naš cvijet. Tihomir mi ga često poklanja. Iako baš ne zna puno o cvijeću, gdje god da se nađemo, pa čak i kad smo negdje u inozemstvu na putovanju, kad ga ugleda obavezno ga ili kupi ili ubere pa mi ga donese, priča nam Barbara vraćajući se na priču o otkazanom slavlju.

- Koliko smo samo truda uložili, da dobijete sve ljude u isto vrijeme na istom jestu, organizirate bend, hranu, snimanje, fotografiranje... I onda se tu uplete epidemija koronavirusa pa karantena. Baš sam bila tužna. Kako sam stalno bila u kontaktu i s Andreom i Mariom iz Idearium Weddingsa, s kojima smo dogovorili snimanje na vjenčanju, ona nam je, u želji da u to vrijeme negativnih, turobnih vijesti razbije to crnilo, odlučila pokloniti snimanje - prisjeća se kako je pala odluka da se ona i Tihomir ipak ‘vjenčaju’ u petom mjesecu. 

- Budući da oboje volimo planinariti i često s društvom idemo u planine, odabrali smo Tulove grede na koje smo otišli baš prvoga svibnja, jer svake godine tada odlazimo tamo - kazala nam je. 

Za ovo vjenčanje nije bilo puno priprema. Andrea Franić toliko se angažirala te dala sve od sebe da Barbari pronađe i vjenčanicu za taj dan. 

- Sve je toliko nevjerojatno. Zvala je nekoliko dizajnera, a na njezin poziv odazvala se Ivana Čizmadija iz Osijeka. Kao da je znala da sam Ivanin studio i sama kontaktirala prije vjenčanja. Naime, budući da je moja mama Slavonka, baš iz Osijeka, htjela sam na svom sada otkazanom vjenčanju imati upravo vjenčanicu iz Osijeka. To mi je bila velika želja. Na kraju se sve savršeno poklopilo. Vjenčanica je stigla na vrijeme, frizuru sam napravila sama, a šminku mi je odradila prijateljica - kaže i dodaje da se prijateljica školovala za vizažisticu te ispit položila u Mostaru, zadnji dan prije zatvaranja granice s Hrvatskom. Tako je Barbara prijateljici bila prvi klijent jer tijekom karantene nije uopće šminkala. No na svojem ‘vjenčanju’ nije, kao većina mladenki, htjela nositi potpetice. 

- Nisam ja cura od štikli. Ni na vjenčanju ih neću nositi, pa ih tako nisam nosila ni gore. Ponijela sam svoje omiljene gojzerice koje imam već godinama, od srednje škole su svugdje samnom. Šetale su one samnom posvuda. Bile su i na Bjelolasici, Kupresu, Jahorini, na Velebitu više puta, pa i u Italiji - kaže nam smjelo.  

Nakon uređivanja, krenuli su na odredište. S njima je, bez imalo razmišljanja, išao i njihov Ares, devetgodišnji američki stafordski terijer. Bez njega to ne bi bilo to - kaže i dodaje da su do Tulovih greda na Velebitu hodali nekih 40-ak minuta.

- Krenuli smo oko šest sati poslijepodne jer su Andrea i Mario htjeli uloviti još malo sunca, ali i napraviti nekoliko fotografija uz zalazak sunca. Bilo je doista lijepo. Nismo se uopće namještali, Andrea i Mario snimali su nas iz daljine, skakutali uokolo dok smo se Tihomir, Ares i ja lagano spuštali prema dolje. U zraku je baš vladala romantična atmosfera, i tada smo si, tamo usred surovog Velebita dali još jedno obećanje - da ćemo se uvijek gledati s onoliko ljubavi baš kao tog dana - priča i dodaje da su odlučili da će uvijek paziti na to da ih ne ‘zarobi’ svakodnevnica i da si neće dozvoliti da upadnu u rutinu, kao što se to dogodi mnogim parovima.

- Odlučili smo da ćemo si poklanjati što više zajedničkih trenutaka, baš kao što je bio taj dan na Velebitu, jer takvi trenuci ostaju zauvijek. Ovo nam je najljepša uspomena, uspomena za cijeli život - kaže Barbara.