Našao svjedoka: Bojim se da su mog brata bacili u rijeku Unu

Pokušavao sam razgovarati s ljudima za koje sam pretpostavljao da bi nešto mogli znati gdje je ostavljen moj brat Perica. Molio sam da mi nešto kažu samo da ga mogu dostojno pokopati, jer je to kao čovjek zaslužio. Ja njih nikad nisam tražio informaciju tko ga je ubio i tko je odgovoran za njegov nestanak. Samo tražim informaciju gdje su mu kosti, polako govori Milko Prpić (49) iz Hrvatske Kostajnice.

POGLEDAJTE VIDEO:

Od 1991. traga za bratom kojeg je zadnji put vidio u kolovozu iste godine, prije nego što je s policijom otišao na teren u Hrvatsku Kostajnicu. Stradao je kraj Rosulja, a njegovi posmrtni ostaci nisu nađeni do danas.

Napali vozilo, Perica ranjen

- On je odlazio na teren u Kostajnicu, a ja na policijsku obuku u Svetošimunsku. Pozdravili smo se kratko i na pamet nam nije palo da je to naš zadnji susret. Štoviše, moja jedinica trebala im je biti pomoć, no došli smo do Siska i dobili zapovijed da se uputimo prema Topuskom. Policijska jedinica u kojoj je bio moj brat svakodnevno je patrolirala cestom i omogućavala da komunikacija s Hrvatskom Dubicom ostane slobodna. Zadnjih dana je ta komunikacija bila prekinuta. Prilikom pada Hrvatske Kostajnice i izlaska, moj brat je sa svojim policajcima odlučio da se ne predaju i da ne prelaze preko mosta, nego su krenuli u proboj prema Hrvatskoj Dubici. Na izlazu iz Hrvatske Kostajnice, u zaseoku Rosulje, došlo je do pucnjave po njihovu vozilu i tu se bratu gubi svaki trag - pripovijeda nam Milko.

Da mu je brat nestao saznao je tu noć. Ni on ni roditelji koje je zvao u Zagreb nisu znali što se točno događa jer s Pericom nisu imali kontakta. Milko je uspio saznati da je Kostajnica pala, da je dio ljudi izašao iz grada, da se dio njih nalazi u Kutini, dio u Sisku, a nešto ih je stiglo i do Zagreba.

- Jutro nakon nestanka molio sam zapovjednika da me odmah pusti u Sisak, što mi je i omogućio. Došavši u Sisak, našao sam neke ljude iz Hrvatske Kostajnice i počeo s njima razgovarati. Međutim, nitko mi ni u policiji ni od sumještana u tom trenutku nije želio reći gdje je moj brat završio. Otišao sam prema bolnici u Kutini, opet pričao sa sumještanima, no nikakav odgovor nisam dobio. Uputio sam se i u Zagreb, obilazio adrese svih mogućih institucija, na sve načine nešto pokušavao saznati, no nikakvih saznanja nije bilo. Od njegovih suboraca koji su bili s njim u vozilu tog kobnog dana tek sam saznao da je nakon pucanja na vozilo moj brat ranjen.

Bili su prava braća

S još jednim kolegom iz Varaždina ostao je ležati u kanalu, iz pluća mu se čulo hroptanje, a ostali su se uspjeli izvući i preživjeti. U više navrata pokuša sam razgovarati i s ljudima koji su u Hrvatskoj Kostajnici ostali te na neki način, što susjedski, što prijateljski, bili vezani uz moju obitelj. Iako sam se trudio na sve načine, taj zavjet šutnje bio je prejak - glasom punim nemoći i prikrivene gorčine pripovijeda Milko.

Sudbina je htjela da, razgovarajući s ljudima, dođe do čovjeka koji je s druge strane Une gledao muškarca kako iz tačaka u Unu istovaruje spaljena trupla. Taj čovjek i danas živi blizu Kostajnice.

- Pretpostavljam da je među tim truplima bio moj brat, jer se poklapaju i vrijeme i lokacija. Prijavio sam to nadležnim službama, službe su obavile s njim razgovor. I to je to. U iskazu stoji da je taj čovjek priznao da je trupla dovezao na obalu Une, no kad ih je drugi dan došao pokopati, odronio se dio obale i oni su završili u Uni. To znači da mi te kosti nikad nećemo naći - razočarano nam govori Milko.

Prije rata je, sa šest godina starijim bratom, radio u očevoj mesnici. Dopunjavali su se, kaže, radili jedan za drugog i funkcionirali kao jedno tijelo.

- Uvijek sam s ponosom isticao kako imam starijeg brata. Bio je zaštitnički nastrojen, pazio na mene, podučavao me, a ja sam se s njim hvalio. Nebrojeno puta sam govorio: ‘A imam ja starijeg brata, doći će moj brat’. I njegovo stradavanje i nestanak sigurno su pridonijeli da još srčanije branim i oslobađam domovinu - govori nam Prpić.

Tuga u obitelji

Peričin nestanak imao je golemi utjecaj i na ostale članove ove poštene kostajničke obitelji. Njihova majka s udrugama je obilazila logore, tražila, nadala se, vjerovala da će naći sina. Otac im je, nažalost, preminuo.

- Mislim da je cijeli taj splet događaja potaknuo pogoršanje zdravstvenog stanja mojeg oca te da je zbog toga možda i ranije preminuo. Uvijek sam s ocem vodio razgovore kako ćemo od naših prijatelja nešto doznati kad se vratimo u Kostajnicu, kako ćemo naći Pericu i dostojno ga pokopati. Moj otac je također bio hrvatski vojnik. Međutim, kad smo došli u Kostajnicu u kojoj je imao jako puno ‘prijatelja’, nitko mu nije htio ništa reći i to ga je jednostavno ubijalo. Grizao ga je taj neuspjeh kod raspitivanja i ispitivanja te pokušaji traženja. Razočaranje ga je jednostavno shrvalo i preminuo je 1997. godine. A bratov nestanak je jako teško podnijela i majka. I ona je preko udruga obilazila, tražila i pokušavala te se nikako nije mogla pomiriti s činjenicom da njezina sina više nema i da ga neće naći - otkriva nam Milko. Još tijekom izbjegličkih dana u Zagrebu s majkom je obilazio mjesta razmjene, iz kojih se vraćao sa žaljenjem jer o bratu nije pronašao nikakav trag.

- Bili su to uglavnom Vukovarci. Moja mama svako bi malo saznala za postojanje nekog logora, što u Glini, što na Šamarici, što joj je budilo nadu da je živ. Onda bi uslijedilo razočaranje, pa opet nada kad bi čula da u Srbiji također postoji neki logor - pripovijeda nam Milko, koji je u sastavu MUP-a bio do 1997. godine.

Sa sastavom policije vratio se u Kostajnicu 1995. godine, a iste je godine u prosincu doveo svoju obitelj te obnovio kuću u kojoj i danas živi.

- Moja obiteljska kuća u ratu bila je devastirana i zapaljena. U Hrvatsku Kostajnicu sam se vratio u dane Oluje, tu smo uspostavili policijsku postaju. Nije mi bio šok vidjeti spaljenu kuću jer sam već otprije imao snimke na kojima se vidi kako gori i u kakvom je stanju. Čak me preko radio veze nazvao jedan pravoslavac i mislio me isprovocirati riječima kako mi je neka budala zapalila kuću. Ja sam mu na to rekao: ‘Nema problema, neka ta budala dođe u Mošćenicu na liniju razgraničenja te ću joj donijeti pet gajbi piva i pečeno janje’. Taj čovjek me putem radio veze pitao zašto. Odgovorio sam da je bolje da ju je ta budala zapalila, nego da on živi u njoj i naslađuje se - kaže Prpić.

Apelirao je na sve koji nešto znaju da mu, ako već ne žele telefonom, napišu pismo u kojemu će navesti lokaciju.

- Ako ne znaju za Pericu, neka napišu za one za koje znaju. Jer mnoge majke, očevi, braće i sestre traže svoje najmilije - zaključio je Prpić, zamjenik gradonačelnika Hrvatske Kostajnice.

Braća su pomagala ocu u mesnici, a rat im je razorio živote

Prije rata su dva brata radila u očevoj mesnici. Bio je to uhodan posao.

Nadopunjavali su se, kaže, radili jedan za drugog i funkcionirali kao jedno tijelo.

- Uvijek sam s ponosom isticao kako imam starijeg brata. Bio je zaštitnički nastrojen, pazio na mene, podučavao me, a ja sam se s njim hvalio. I njegovo stradavanje i nestanak sigurno su pridonijeli da još srčanije branim i oslobađam domovinu - rekao nam je Milko Prpić.