'Naš sin je preživio ratni pakao i potom je potpuno zanijemio...'

Upravo je odzvonilo sedam sati kad je šest policajaca banulo na vrata župnog ureda u gradiću Mautern an der Donau u Gornjoj Austriji. Nije da je gradić od jedva 3500 stanovnika navikao na ovakve policijske akcije. Razlog zbog kojeg su došli bilo je da pokupe obitelj Sirijaca: Nsrin, njezina supruga Mahmouda i njihovih četvero djece, od kojih je najmlađe tek jednogodišnja beba, te ih odvedu u deportacijski centar. Bez da je obitelj stigla sa sobom uzeti bilo što od svojih stvari.

 “Jedno dijete im je prolazilo kroz terapije kod dječjeg psihijatra jer je teško traumatizirano putovanjem preko mora. Dvoje djece koja su počela pohađati školu savršeno se uklopilo u društvo, naučili su njemački brzo i odlično. A četvrto se rodilo u Austriji”, pričao nam je župnik Clemens Reischl, očito ogorčen postupanjem austrijskih vlasti. Opisivao nam je što se dogodilo štićenicima njegove župe koje su u siječnju 2016. godine prihvatili i smjestili kod sebe nakon što su ovi uspjeli pobjeći iz rata u Siriji.

Ne dopuštaju da se izbjeglice integriraju u društvo

“Rekli smo sucu da to što čine možda i jest u skladu sa zakonima, ali da to nije ljudski”, pričao je pater Clemens, kako ga svi zovu u župi. Iz župe su ih potrpali u kombi i odveli u deportacijski centar u subotu, 17. ožujka, ujutro. Već u ponedjeljak, 19. ožujka, “najranije ujutro”, poslali su ih u Hrvatsku. Ono o čemu nam je pričao pater Clemens u Austriji se događa otkako je u svibnju prošle godine premijer postao, neki će reći, 31-godišnji politički wunderkind, drugi pak užasno konzervativni mladi političar Sebastian Kurz. Sve češće austrijski mediji optužuju ga da izbjeglice protjeruje sistematski, javno ga prozivaju doslovno za kampanju kojom izbjeglicama ne dopuštaju da se integriraju u društvo.

Riječ je inače o čovjeku koji je 12 dana prije protjerivanja štićenika župe Mautern an der Donau javno počeo spominjati uvođenje policijskog sata za izbjeglice i njihovo smještanje u napuštene vojarne. Kome su pala na pamet neka druga vremena u kojima se interniralo civile pogrešnog podrijetla možda i nije na posve pogrešnom tragu. Slučaj obitelji Muashi iz Homsa posebno je dramatičan. 
Pater Clemens nam je rekao da oni nisu ni smjeli biti deportirani u Hrvatsku po Dublinskoj konvenciji, jer su kroz Hrvatsku samo proputovali tri sata vlakom bez zaustavljanja, da se sud nije obazirao ni na to da im je trogodišnji sin u psihijatrijskom tretmanu, teško psihički uzdrman višesatnim putovanjima čamcem preko Sredozemnog mora iz Turske u Grčku u zimu krajem 2015. Rekao je i to da su djeca uredno pohađala školu, odlično naučila njemački jezik, a uostalom oni nisu bili i jedina obitelj koju je župa kršćanski zbrinula. 

'S novim premijerom praksa deportacije je puno oštrija'

“U kući još stanuju dvije obitelji iz Sirije koje su istim putem stigle u Austriju. One su dobile azil. Zašto i ova obitelj nije dobila? Da, to se naprosto ne može logično objasniti”, rekao je pater. Što se njega tiče, jasno je što se događa. 
“S novim premijerom praksa deportacije puno je oštrija. A zakoni se nisu promijenili. Samo se promijenila politička vlast”, rekao nam je. 
Njegova suradnica u župi rekla nam je i to da je nadležni sud doista tražio i medicinsku dokumentaciju o trogodišnjaku koji Sredozemno more još u snovima pamti onakvim u kakvom su se baš nekako u to vrijeme utopili trogodišnji Aylan Kurdi i njegov brat. Tražio je sud i dokumentaciju da se najmlađe dijete obitelji rodilo u Austriji. Sve su to poslali sucu. 
Međutim: “U jednom trenutku smo shvatili da je sudac odluku donio 24 sata prije nego što su mu ti dokumenti bili uručeni”, rekla nam je Anna-Kristina Stekl. Tako je, unatoč specifičnoj situaciji, unatoč privatnim odvjetnicima koje je župa platila kako bi spriječili izručenje, odluka o protjerivanju postala pravomoćna.

“Nevjerojatno je da se protjeruju ovako lijepo integrirani ljudi koji su tu već više od dvije godine. To je bolno. Ne samo za njih, nego i za tolike Austrijance koji su u pomoć ovakvim obiteljima uložili i ljubavi i pažnje, pa i vremena i novca. Jako smo razočarani. S ljudima se naprosto ne bi smjelo ovako postupati”, rekao nam je pater Clemens, koji još ne gubi nadu da bi nekim čudom mogli izboriti njihov povratak u Austriju. Kod sebe, kod svojih prijatelja. 

Krajem ožujka ove godine, prema službenim UNHCR-ovim statistikama, registriranih izbjeglica iz Sirije bilo je 5,627.781. Toliko o onima neregistriranima. A prema neslužbenim procjenama UN-a, ta je brojka veća za gotovo milijun. Što se Hrvatske tiče, u našoj zemlji na odobrenje zatraženog azila trenutačno čeka njih oko 430. Ljudi, a ne brojeva.

Djeca im ne pamte kako je živjeti u miru

Staljin je davno izjavio kako je “smrt jednog čovjeka tragedija, dok je smrt milijuna statistika”. Danas, ni stoljeće kasnije, prema ljudskoj se patnji odnosimo na isti način. Među tom 5,627.781 osobom našla se i mlada šesteročlana obitelj čiju je ideju o sigurnom i stabilnom životu uništio rat. Djeca te obitelji ni ne pamte kako je to živjeti u miru. Majka i otac za Dublin su čuli, ali ga nikad nisu posjetili niti to planiraju. Ipak, taj grad i međunarodni dokument koji već godinama nosi ime po njemu obilježili su im život. Riječ je o Dublinskoj konvenciji, ugovoru između članica još iz 1990., koji uređuje postupanje s tražiteljima azila i, između ostalog, propisuje da tražitelj svoj zahtjev za azilom mora podnijeti u prvoj članici u kojoj se nađe. Ako se prije toga domogne neke druge članice EU-a, vlasti te zemlje imaju ga pravo deportirati u onu prethodnu. Mahmoud Muashi i njegova supruga Nasrin imali su, prije početka rata u Siriji, lijep život. Živjeli su, kako sami kažu, “kao ljudi, životom dostojnim čovjeka”.

U rodnom su gradu Homsu imali lijepu kuću, sretnu obitelj i bili okruženi prijateljima. Mahmoud je vodio servis za popravak i prodaju mobitela i računala, sve se činilo poput najljepšeg bliskoistočnog sna. No tad je počelo. Prvo demonstracije, potom rat. Da su mogli birati, kažu, uvijek bi se odabrali držati po strani. No u sveopćem frenetičnom kaosu pred kojim se nisu imali kamo sakriti i sami su se našli u vihoru rata. “Otišli smo iz Homsa jer nismo mogli podnijeti grozote koje su se ondje događale. Kako se situacija pogoršavala, tako smo se selili po Siriji.

Naposljetku smo se nastanili u Raki i tamo smo proveli tri godine. No i tamo smo se našli između dvije vatre, one režimske i slobodne vojske. Uskoro su se u Raki pojavili i borci Islamske države te smo tad shvatili da tamo više ne možemo živjeti. Krenuli smo prema Turskopetra mioj”, tako otac obitelji opisuje početak njihova sad već dvije i pol godine dugog puta do novog, ali ne svojevoljno izabranog života. 

'Put u malom čamcu trajao četiri i pol sata'

U Homsu su se doista tisuće ljudi našle u vrlo gadnoj situaciji. Borbe između pobunjenika i Sirijske vojske bile su žestoke od početka. Cijele četvrti su sravnjene sa zemljom već 2012. Ubrzo od sekularne Slobodne sirijske vojske jedva da je bilo traga, u okruženju su bili mahom Al Kaidina frakcija tadašnje Al Nusre i ne puno nježniji džihadisti Islamskog fronta. Bijeg u polumilijunsku Raku, grad koji je u doba kad su oni tamo došli bio ili pod Sirijskom vojskom ili pod sekularnim pobunjenicima, u tim se uvjetima činio razumnom odlukom. Sve dok i tim gradom nisu zavladali prvo Al Kaidini, a potom i ISIL-ovi džihadisti, s ritualnim rezanjem glava, silovanjima, mučenjima, pljačkom do izgladnjivanja.

Sve što su učinili, kažu roditelji, učinili su zbog djece, kako bi njima pružili mogućnost da uopće dožive nekakvu budućnost. Pri prvom pokušaju prelaska iz Turske u Grčku uhvaćeni su i vraćeni natrag. Zbog djece, Šahad, Bašara i Hamudija, koji je tad imao tek nešto više od 13 mjeseci, nakon tri dana su pokušali ponovno.
Ovog su puta uspjeli. No ne bez posljedica. 

Pet dana iscrpljivanja do krajnjih granica

“Bili smo stiješnjeni u malom čamcu, kiša nije prestajala pljuštati, a valovi su bili visoki da nismo mogli vjerovati. Put je trajao četiri i pol sata. Netko će možda reći kako to i nije puno, ali s jednogodišnjim djetetom bilo je to jezivo iskustvo. S jedne strane, iza sebe smo imali rat koji nam je prijetio ako bismo se vratili. S druge je pred nama stajalo Sredozemno more i to užasno i iscrpljujuće putovanje.” 

Došavši u Grčku, kažu, takozvanom su balkanskom rutom uspjeli stići sve do Austrije. Potrajalo je to pet dana iscrpljivanja do krajnjih granica, gladi, žeđi, straha, no osjećaj slobode i vjera u sigurnost utvrde demokracije kakva se skriva unutar granica Europske unije činili su se poput spasa u obećanoj zemlji, ono bez čega ne bi uspjeli izdržati. Ističu kako su se za ulazak u zemlju poslužili posve legalnom rutom tijekom čijeg su ih prelaska neprekidno pratili djelatnici Crvenog križa. U Hrvatskoj se nisu zaustavljali, u našoj zemlji nisu ostavili ni otisak prsta, nisu ih ni fotografirali.

Dijete zapelo u stanju potpunog šoka

Što se njih tiče zašto i bi? Ta njihovo je odredište bila Austrija. Prvi je šok uslijedio vrlo brzo po dolasku. Maleni Hamudi, zbog ratnog pakla koji je proživio prvih mjeseci života, a posebno tijekom preplovljavanja otvorenog mora po Mediteranu, potpuno je zanijemio. Liječnici su utvrdili da je zapeo u stanju potpunog šoka. Nasreću, u Austriji postoje dječji vrtići s programima posebne skrbi i u jednom su našli mjesta i za njega. Otac i majka su s djetetom odradili tri od sedamnaest zakazanih tretmana kod psihijatra za djecu. Ostalih četrnaest nisu stigli zbog protjerivanja u Hrvatsku. Ne žele reći da su ih vratili, nego da su ih poslali, zato što bi vraćanje značilo dolazak na mjesto s kojim su nekad nešto imali, na mjesto kamo se uopće imaju na što vratiti. A u Hrvatskoj nemaju jer tu nikad prije nisu ni bili osim tranzita. 

Po dolasku u Austriju, prepričava nam otac, uručen im je papir koji su morali potpisati. Nisu tad razumjeli što je uopće Dublinska konvencija, no shvatili su, zapravo su vjerovali, da će im potpis tih dokumenata omogućiti siguran i stabilan život. Iako ne znaju gotovo ni riječi engleskog jezika, na poznavanju njemačkog pozavidio bi im svaki prosječan gastarbajter s ovih prostora. Njihova su djeca krenula u vrtiće i škole, stekla su prijatelje, a mnoge su dobre ljude, kažu, upoznali i oni. Govoreći to, širokim pokretom ruke pokazuju na zidove u stiješnjenoj i skromnoj sobi Prihvatilišta za tražitelje azila u hotelu Porin, ispunjene fotografijama nasmijane djece i obitelji okružene susjedima i prijateljima. Ljudima koje do prije samo dvije godine i tri mjeseca nisu ni poznavali, a sad su im, u ovoj teškoj situaciji, postali i više od prijatelja. 
“Svakodnevno nas nazivaju, pitaju kako smo, pitaju za uvjete smještaja, pitaju za Hamudija. Već smo primili dva posjeta, a do kraja mjeseca posjetit će nas još neki susjedi i donijeti nam nešto naših stvari.

'Sad opet počinjemo od nule'

Ono što im nitko ne može nadoknaditi u prihvatilištu u Porinu dvije su godine i tri mjeseca jednog sasvim novog, normalnog života, za koji su do posljednjeg trenutka vjerovali da u njemu više neće morati strepiti nad životom svoje djece. Taj se život ne da se smjestiti u jedva petnaestak kvadrata u kojima sad žive. 
“Zahvalni smo na svakoj pomoći. Nekoliko ljudi u prihvatilištu govori njemački pa nam i to puno olakšava. No pripremili smo se za život u Austriji. Sad opet počinjemo iznova. Počinjemo od nule. Možda čak i ispod nule”, kaže otac koji ne gubi životni optimizam svim životnim strahotama unatoč. 

Stanje malog Hamudija se znatno pogoršalo, gotovo je jednako onome u prvim danima nakon dolaska u Europu, a u Zagrebu nema dječjeg vrtića s odgovarajućom skrbi. Dapače, Hrvatska je užasno deficitarna s dječjim psihijatrima i psiholozima. Dječaka je protjerivanje obitelji iz Austrije izbacilo i iz ono malo krhke ravnoteže koju je uspio izgraditi uz pomoć stručnjaka.

Oduzelo mu je stabilnu i sigurnu okolinu u kojoj je opet počinjao živjeti. Baš kao i ostaloj djeci koja sad, uz sve ostalo, ne mogu odmah započeti s pohađanjem vrtića i škola jer je sredina školske godine. Stoga će morati ponavljati godinu. Ne razumiju, kažu, kako se njihova obitelj našla u središtu ove pravne zavrzlame i ljudske tragedije. Poštovali su austrijske zakone, integrirali se u društvo i onda su jednog dana, odlukom trenutačnog režima, jednostavno poslani u Hrvatsku. Upravo nakon što su u Austriji pronašli vlastiti smještaj, dom iz kojeg su mogli krenuti. Niti to što je njihovo najmlađe dijete, jednogodišnji Hamza, rođen u Austriji nije im pomoglo u ostvarivanju prava na azil. Njegov rodni list potvrđuje da je rođen u Austriji, no državljanstvo nitko nije spominjao. Ne vjeruju, stoga, ni da će njihova priča koja je, zahvaljujući naporima njihovih austrijskih prijatelja, dospjela čak do austrijskog parlamenta išta promijeniti. Što i kako dalje? “Sam Bog zna”, kažu.

Najvažnije im je pronaći mir i stabilnost

No snage za pogled u budućnost ipak imaju. Zatražili su azil u Hrvatskoj i sad čekaju. Naučit će hrvatski, upisati djecu u hrvatske škole i vrtiće te pokušati ovdje pronaći svoj mir. Zbog djece bi se voljeli vratiti u Austriju, ali zapravo im je najvažnije pronaći mir i stabilnost. Otac obitelji kaže kako zbog situacije u kojoj se obitelj nalazi više i ne spava mirno. Uoči samog povratka u Hrvatsku, austrijski su im predstavnici vlasti rekli kako se vraćaju u dobru i sigurnu zemlju. Voljeli bi da ona za njih to i postane, voljeli bi izgraditi život dostojan čovjeka i ponovno se, kako sami kažu, osjećati kao ljudi, a ne kao brojke. Ne razumiju, ipak, kako su ih brojke kojima mjerimo vrijeme, a bile su na njihovoj strani, naposljetku izdale. Prema onome što su doznali, odredbe Dublinske konvencije prestaju vrijediti nakon šest mjeseci. Kako to da su onda za njih ipak na snazi i nakon dvije godine i tri mjeseca?