Napustila siguran posao, otvorila slastičarnu i uspjela

Kako je krenula priča s Amelie? Kako ste se upustili u svijet slastičarstva?

Priča je krenula tako da sam već neko vrijeme veliki ljubitelj kuhanja i pravljenja kolača. Inače, završila sam ekonomiju, radila u banci i onda sam pored toga išla u školu za slastičarstvo. S obzirom na to da sam rođena, a i živjela u inozemstvu, planirala sam doći u Hrvatsku i htjela sam imati i tu školu kako bi mogla nešto raditi odnosno imati neku opipljivu vrijednost. Htjela sam i da mi se taj san realizira. I kad sam došla u Hrvatsku, završila sam u drugome području. Deset godina sam vodila marketing za jednu njemačku tvrtku i u jednom trenutku nisam znala što bi naučila i što bi više pružila svome poslodavcu. Inače, imala sam super uvjete, plaću, automobil, ali u biti nisam bila zadovoljna. Nisam imala ništa protiv poslodavca, ali ja sam osjećala da bi nešto trebala napraviti.

 Dugo sam razmišljala o tome da pokrenem ovaj posao, ali uvijek je bila neka kriza i onda sam i ja čekala bolje dane. Usred zaleta krize 2010. dala sam otkaz, kada su se svi borili za radno mjesto, te uložila sam sve što sam imala u ovaj posao. Uopće nisam znala kamo to vodi, ali sam znala da to moram i želim napraviti. Vodio me nekakav unutarnji glas da je došlo vrijeme za pokretanje Amelie. 

Koliko vam je trebalo vremena za pokrenuti posao? Jeste li naišli na ikakve probleme? 

Moram reći da mi se sve posložilo. Ja sam 1.svibnja prestala raditi, a Amelie sam otvorila 24. lipnja. Ni sama nisam bila svjesna da će to tako brzo ići, ali kad sam našla prostor onda je sve to krenulo. Prostor mi se jako svidio i imala sam viziju kako to želim napraviti. Kad sam ga vidjela, a to je bio drugi koji sam vidjela, onda sam znala da je to bilo to. Željela sam biti u centru, ali ne opet u strogom centru, da se dobije opuštena atmosfera i da ljudi dođu i uživaju u toj atmosferi. Potpisala sam ugovor, dala sam otkaz i svi su bili u šoku. Tako je to krenulo. Inače, nisam imala probleme s birokracijom. 

Kakvu ste imali viziju kod pokretanja "Amelie"? 

Cilj mi je bio da čovjek dođe, pojede dobar kolač, svakako bez ikakvih kemija, praškova i slično. To je ono što sam htjela od početka i do dan danas tako radimo i trudimo se da bude bolje. Išla sam da ono što radimo bude kvalitetno. Moram priznati da nisam gledala što ima konkurencija u drugim slastičarnama nego sam imala viziju kako dobar kolač treba izgledati. Polazila sam od vlastitog iskustva kako bi ja htjela da to sve izgleda. Za mene je internet bio pun inspiracija gdje se može naći mnoštvo recepata kao i knjige. Uvijek nekako tortu prvo složim u glavi kako treba izgledati, kakvog okusa treba biti. Zatim uzmem vremena i napravim ju te vidim je li dobro i nedostaje li nešto. 

Htjela sam da u slastičarnici imamo različite kolače jer je i meni smetalo, kao potrošaču, da dođem negdje i nakon pola godine još je uvijek ista ponuda kolača i slastica. Ali i nama koji spremamo u kuhinji dosadi stalno raditi isto te nam je izazov pokušati napraviti nešto novo. Uvijek mijenjamo ponudu, ali ne na dnevnoj bazi jer se ljudi naviknu na kolače i neke stvari moramo zadržati. Neke bi promijenili, ali ne možemo jer je potražnja velika. Tako da imamo neku stalnu postavu i onda dodamo 3,4 nova kolača te gledamo reakcije posjetitelja. 

Koja je druga strana medalje? Što čovjeku treba da bi uspio?

Posao je zanimljiv i kreativan, ali postoji i ta, kao što ste spomenuli, druga strana medalje odnosno druga strana posla. Ponekad imam neke ideje u glavi, ali nemam vremena to napraviti. Kad je bio Božić, znala sam raditi po cijele dane. Neke tvrtke znaju naručiti i po nekoliko tisuća kolačića i to ne možeš napraviti unaprijed nego u zadnja dva ili tri dana treba sve pripremiti. Tada ne možeš zaposliti dodatne ljude pa da poslije nemaju što raditi. Onda se sve prelomi tako da nemam baš slobodnih dana. Prije sam mogla odraditi svojih 8 sati i poslije otići kući. Toge sada nema, jer kad imaš svoj posao onda živiš s poslom. Preko dana recimo pečeš kolače  i onda još treba pripremiti sve za knjigovodstvo - a za sve se moraš sam pobrinuti. Sve se na kraju napravi, iscrpljujuće je i kad misliš da si dosegao limit, još uvijek izvučeš dodatnu energiju iz sebe. Fascinira me koliko se čovjek može motivirati za nešto što stvarno voli. Često te neke situacije koče i misliš da nema izlaza, ali ako vjeruješ moraš naprijed  - red, rad i disciplina su jedine dugotrajne i uspješne formule. 

Možete li napraviti paralelu između rada u prethodnoj tvrtki te sada kada imate vlastiti posao? Koje su razlike?

Kad usporedim dva posla, ovdje ima strasti koje je prije nedostajalo kao i ljubavi da baš to želiš raditi. Ovo je puno zahtjevnije jer si za sve odgovoran, a tamo sam bila odgovorna samo za svoj dio. I kad imaš nepredviđene probleme, sve ih moraš sam riješiti i naći rješenje u sekundi, a da nitko ne primijeti probleme. Ljubav prema poslu je ona koja pokreće i koja te tjera da ideš dalje.  

Jeste li se u međuvremenu proširili te koji vam je cilj u budućnosti?

Polako rastemo, usprkos recesiji. U ovom prostoru gdje smo sada, bila je i kuhinja, ali smo onda to prerasli. Sad smo uzeli novi prostor te imamo veliku kuhinju, a time smo dobili i dodatna mjesta u slastičarni. Na početku je bilo troje zaposlenih, a sada nas je petero, i u godinu i pol dana smo se proširili. Idemo korak po korak i sad kad smo se uhodali, idemo iz projekta u projekt. Zasigurno znam da želimo još jednu Amelie u gradu i ne želimo se previše širiti jer nam je cilj zadržati kvalitetu. Sljedeći projekt nam je terasa, evo radimo na tome da to realiziramo. Najvažnije je da se jednostavno ne smiješ predati.