Ljubljeni moji potrebno je suosjećati s onima koji su doživjeli ovakve ili slične tragedije. Istina, smrt je strašna, no Bogu hvala nema zadnju riječ. U evanđelju možemo pročitati kako je Marta Isusa vidjela kao Gospodara života i smrti, te rekla nakon smrti brata Lazara: "Gospodine da si bio ovdje brat moj ne bi umro." I doista vjerujući u njegovu otkupiteljsku žrtvu na križu imamo obnovljen onaj prvotni sinovski odnos, koji smo i imali pri postanku svijeta. Odnos zahvaljujući kojemu smrt postaje običan san. Također iako je Isus znao da će uskrisiti Martinog brata Lazara, te znajući kako smrt nema zadnju riječ, zaplaka jer je suosjećao s Martom i njezinom sestrom, ali i jer među živima nema onoga koga je ljubio. Došavši na grob rekao je Marti: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?" Imajući na umu njihovu vjeru Isus zapovijedi i reče Lazaru: "Iziđi!" I doista onaj koga je ljubio usta od mrtvih! Tako i mi ljubljeni moji. Vjerujući u Gospodina Isusa Krista koji je Uskrsnuće i Život ne moramo strahovati. Žalac smrti koji polako, ali sigurno "ubada" sve nas, oduzeo je onaj koji i nas ljubi poput Lazara. Djeca Božja se zovemo i jesmo, stoga dopustimo da nas vodi onaj koji je združio nebo i zemlju jednom zauvijek! Onomu koji će jednoga dana obući ova naša tijela raspadaljiva u neraspadljivost! I ne samo nas, nego i naše pokojne! Ali ovoga puta taj susret neće trajati samo neko vrijeme, nego cijelu vječnost!