Jakov Sedlar, autor "Četveroreda" i dokumentarca o Jasenovcu, priprema film o Franji Tuđmanu, spomenutom u haškoj presudi, s Kevinom Spaceyem, diskreditiranom optužbama za seksualno zlostavljanje.
Domoljublje je u ovoj državi odavno dovedeno do razine kiča, pa stoga se ne treba iščuđavati nad činjenicom da se najveće proglašene domoljubne svetinje srozavaju na razinu kiča, i to ne uvijek jeftinog.
Sjetimo se filma i serije "Četverored" iz 1999. godine o Križnom putu koji su pod redateljskom palicom Jakova Sedlara i po scenariju Ivana Aralice navodno najveću tragediju hrvatskog naroda oslikali kroz petparački, diletantski i politikantski uradak, s mnogo preglumljivanja, pretjerivanja i propagande kakva nije viđena ni u najgorim partizanskim filmovima.
Oni koji se nisu zgražali, umirali su od smijeha.
Umirali su od smijeha i oni koji su gledali film i seriju o najvećem "heroju, a ne zločincu" Anti Gotovini. Osoba koja od izlaska iz haškog pritvora uživa svetački status nedodirljivog narodnog junaka pala je žrtvom tragikomičnog idolopoklonstva pod palicom Antuna Vrdoljaka.
A tko nije umirao od smijeha, stigao se i zgražati.
Zajedno s glumcima i suradnicima na filmu koji su s velikim zakašnjenjem utjerivali svoje honorare.
A sada, priprema se snimanje filma o Franji Tuđmanu, najvećoj ikoni pravovjernih domoljuba.
Tuđmanovi spomenici
Film o prvom hrvatskom predsjedniku, spomenutom u haškoj presudi za udruženi zločinački pothvat, trebao bi snimati Jakov Sedlar, autor kontroverznog dokumentarnog filma "Jasenovac - istina", a navodno se za ulogu Tuđmana priprema Kevin Spacey, glumac izbačen i izbrisan iz mnogih projekata zbog optužbi za seksualno zlostavljanje.
Što bi tu moglo poći krivo?
Franjo Tuđman već je zaradio svoju porciju domoljubnog kiča. Njegovi spomenici širom Hrvatske nasmijavali su građane i zgražali stručnjake, a mnogi su šokirali i njegova vlastitog sina Stjepana koji je izjavio kako "ne voli što se kod mnogih spomenika uopće ne prepoznaje Franjo Tuđman". "Iskreno, nisam sretan što je to prepušteno isključivo imaginaciji umjetnika", kazao je Tuđmanov sin. A ta imaginacija dovodila je do karikaturalnih rezultata.
Kakav bi tek onda mogao biti film o Franji Tuđmanu, prepušten imaginaciji Jakova Sedlara?
Kao karikatura
Domoljublje se u Hrvatskoj prečesto svodi na razinu karikature, s komičnim ritualima, agitpropovskim parolama i političkim diktatom HDZ-a i njegovih satelita.
"Četverored" je bio strahota, "General" je bio parodija", a sada se redatelj kojega su optuživali za povijesni revizionizam prihvaća ekraniziranja predsjednika koji je u svom mandatu devalvirao domoljublje, diskreditirao domovinu i demonizirao njezine građane.
Zašto veliki domoljubi to rade svojim najvećim ikonama?
Zašto sve mora biti obojano kičom, prožeto diletantizmom, obilježeno politikantstvom, povezano s aferama i skandalima, i to ne samo činjeničnim, nego i financijskim?
Jadno je domoljublje koje se nalazi u rukama takvih autora. Kao što je jadno domoljublje koje se prezentira kroz prikaze ovih aktera.
Heroji, a ne zločinci
Franjo Tuđman već je prošao katarzu sa spomenicima, a sada mu pripremaju film. Kao da Hrvatska nije dovoljno trpjela od Franje Tuđmana, kroz njegovu politiku, spomenike i političko nasljeđe, sad će o njemu učiti kroz viđenje Jakova Sedlara.
Ante Gotovina, navodno jedna od najvećh domoljubnih svetinja, pao je u ruke Antunu Vrdoljaku koji je od njegova života napravio film i seriju nad kojima se ljudi sprdaju, umjesto da mu se dive.
Bez ikakve sumnje, trebali bismo saznati, pa i ekranizirati istinu o Gotovini, naročito o onom četverogodišnjem periodu bijega od hrvatskog pravosuđa u kojem je zapravo zaradio titulu "heroja, a ne zločinca", ali to se nikako ne bi uklapalo u ovakvo sektaško poimanje domoljublja.
Religijski prikaz
Kao što bismo trebali secirati lik i djelo Franje Tuđmana, ali ne kroz religijski prikaz prvog hrvatskog predsjednika, niti kroz viđenje autora sumnjiva kredibiliteta i interpretaciju glumca uništene reputacije.
No ovako postavljeno domoljublje, kičasto, sektaško, politikantsko, ikonoklastično, zarobljeno u rukama par autora i prepušteno imaginaciji diletanata, naprosto ne dozvoljava ništa više od karikature i parodije.
Skoro bi nam moglo biti žao Franje Tuđmana.
Kad ne bismo znali da bi njemu kao inspiratoru tog kičastog domoljublja, s lentom, bijelom uniformom i paradnom počasnom stražom, bilo drago što je pao u ruke Jakovu Sedlaru.
