Nakon skoka u Dunav ostao je nepokretan: 'Samo želim da mi sin opet hoda, trebamo pomoć'

Lijepo smo se kupali i zabavljali, skakali. Svi su ljudi skakali. Kolega i ja smo se popeli na maleni mostić kada je već počeo padati mrak i rekli smo da idemo još jednom skočiti pa idemo kući. Ja sam prvi skočio. Osjetio sam udarac i nisam se mogao micati, jako mi je zujalo u ušima. Čuo sam glasove ali ništa nisam mogao učiniti, dugo sam ostao pod vodom. Bio sam okrenut tijelom prema dolje, kolega je doplivao do mene i okrenuo me. Kad me izvukao van pitao je što je bilo, a ja sam mu rekao da sam udario o dno i da ne mogu ništa micati. Rekao sam mu da zovemo hitnu.

Ispričao nam je to Veljko Romić (22) iz Erduta koji je nakon skoka u Dunav ostao nepokretan. Nesreća se dogodila prije godinu dana. Veljku je nepokretan cijeli donji dio tijela. Gornji je nešto pokretniji, no i dalje je potrebno mnogo vježbe. Na žalost, ovakve terapije i vježbe vrlo su skupe pa je obitelj Romić iscrpila gotovo sve financije koje su imali kako bi svome sinu pomogli vratiti mobilnost.

Veljkovi majka i otac dobili su otkaze u lipnju, a Veljko ne dobiva invalidninu. Veljko se s prijateljima tog 25. kolovoza 2019. kupao na srpskoj strani Dunava pa je po njega došla hitna pomoć iz Sombora.

Imao je više operacija 

- Iz Sombora su me hitno poslali na operaciju u Beograd. Tamo sam imao tri operacije. Dobio sam i veliki dekubitus na stražnjici jer se dugo nisam smio micati. Njega sam operirao u Osječkoj bolnici. U Osijeku sam bio zadržan dva i pol mjeseca pa sam išao u Varaždinske toplice gdje sam proveo šest mjeseci i 18 dana – kaže Veljko.

Dodaje kako su mu liječnici kazali da je čudo što može pomicati ruke jer su mu prvi, peti i šesti vratni kralježak uništeni.

- Peti je umjetni, na njemu je učinjena najveća šteta. Prognoze su bile nikakve, nisam mogao ništa podići, disao sam preko aparata i jeo preko slamčice. Ali ide polako, svakim danom sve bolje. Samo suze, krv, znoj i borba – priča uporan mladić dok gleda hrpu bolničkih nalaza ispred sebe koje je sakupio samo u proteklih godinu dana. Njegova mama Kristina kaže da sad pokušava dobiti status njegovateljice.

- Deset mjeseci nismo tražili pomoć, radili smo dok je on bio po bolnicama. Sve to strašno puno košta, njegov krevet 9.500 kuna, pola sprava za vježbu morali smo kupiti, a pola smo napravili.

'Nadu nismo izgubili' 

Fizioterapeut dolazi svaki dan preko HZZO-a, 45 minuta rade pasivne vježbe, a njemu trebaju i aktivne pa mu mi pomažemo s time. Ja sam dobila otkaz 20. lipnja, muž 1. lipnja. Samo želimo da prohoda. Za godinu, dvije, tri ili pet. Nada postoji. Na žalost, ovakve stvari su uistinu skupe i bez pomoći drugih ne možemo - kaže Veljkova mama.