Marijan Lešković (64) iz Kutine nakon smrti supruge Jelke sam je odgojio šest kćeri i jednoga sina. Četvero njih uspjeli su dobiti propusnice i ovaj Božić provest će s ocem
BLAGDANI S OBITELJI
'Najviše volim kad mi za Božić dođe mojih sedmero djece, troje zbog propusnica neće moći doći'
Ja sam bio četrnaesto dijete, a supruga je imala petero braće i sestara. Naših sedmero djece danas su odrasli u dobre i odgovorne mlade ljude. Nije bilo lako. Za Božić mi ne dolazi troje djeca jer nisu dobili propusnice.
Tako je počeo svoju, nimalo laku, priču Marijan Lešković (64), samohrani otac iz Repušnice pored Kutine, koji je prije dvadesetak godina izgubio suprugu Jelku u prometnoj nesreći.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI
Pokretanje videa...
01:07
- Vraćali smo se s groblja u Slavonskom Brodu. Na stražnjem sjedalu auta bilo je i troje naše najmlađe djece, sjedili su nam u krilu. Najmlađa kći Gabrijela toga se ne sjeća, imala je dvije godine - počinje ispovijest Marijan.
- Bila je 1996. godina. Vozačica je napravila nagli manevar i pri velikoj brzini sletjeli smo s ceste i pred sobom pokupili tridesetak metara ograde. Supruga je ispala iz auta - kaže i dodaje kako je u nesreći ozlijedila vratnu kralježnicu.
Jelka je završila u kolicima, no njeno se stanje kroz vrijeme poboljšavalo. Nakon mjeseci oporavka vratila se kući, mogla je stati na noge. Razmišljali su o još djece.
Marijan i Jelka djecu su oduvijek smatrali najvećom radošću. Još dok su hodali i kad nisu znali hoće li moći imati djece, razgovarali su o mogućnostima poput posvojenja. Upoznali su se na molitvenoj zajednici.
- Doktori su Jelku poslali u toplice, bila je na putu ozdravljenja. Dobila je tablete koje joj nisu odgovarale, tijelo ih nije moglo prihvatiti - kaže. Patila se još nekoliko mjeseci.
Bila je kost i koža. U siječnju 1998. je izdahnula. Svi receptori u mozgu dotad su jednostavno prestali raditi.
- Bila je vesele naravi, muzikalna i raspjevana. I brat je dobar muzičar. Naše su kćeri danas takve. Pjevale su u zboru, imaju lijep glas - nastavlja otac svoju priču.
Nekad ih je na Božić bilo po dvadeset u kući
Marijan priznaje kako mu nije bilo lako. Svijet mu se srušio i ostao je sam sa sedmero male djece, koju je trebalo izvesti na pravi put. Ali u Isusu je pronašao svoju snagu. Čitao je Bibliju, vapio je i spoznao kako nije sam. Djeca su brzo odrastala, on je pored svega radio i privređivao, a u odgoju mu je velika pomoć bila obitelj. Posebno sestra, s kojom je još nešto dijelio - i sestra je izgubila supruga.
- Radio sam, a djeca kao djeca: bili su živi, veseli, neposlušni. Ja sam kao muškarac ostao bez žene, bez nekoga s kime mogu popričati i sve dijeliti - govori. No obitelj uvijek nađe način. Povezali su se, puno su komunicirali, ništa nisu tajili.
- Bog nikad ne napušta svoje - dodaje.
Za Božić ove godine ipak neće biti sam. Četvero ih je uspjelo dobiti propusnice. U velikoj obiteljskoj kući nitko od njih ne živi. Svatko je otišao svojim putem. Trude se što češće se viđati, on zna otići u Zagreb, gdje mlađe kćeri studiraju. Prisjetio se kako su izgledali njihovi prijašnji Božići. Na klasičnim okupljanjima bude ih oko 13, a na Božić s prijateljima po dvadesetero.
- Kuća nam je velika, imali smo prekrasna druženja puna radosti, pjesme, bez psovki, alkohola ili ljutnje - objašnjava, ali dodaje najvažnije - njima je Božić svaki dan.
- Radujte se bez prestanka - rekao je sv. Pavao, a Marijan se na njega poziva. Kaže kako velika kuća ništa ne znači ako u njoj nema života, prisjetio se i mamine smrti.
- Nakon mamine smrti njena je kuća bila samo teret. Dok je bila živa, imala je toplinu i vrijednost, bila je vrijedna održavanja. Ako u kući nema života, ona gubi smisao - priča.
Kao što ni ljubav nema smisla ako se ne dijeli, objašnjava.
- Kad su djeca počela odlaziti, prolazio sam teško razdoblje i počeo sam moliti da pronađem osobu koja će me ljubiti kako bih ja nju ljubio i našao sam je u molitvenoj zajednici - kaže.
- Mi nemamo ljubavi, mi imamo sebeljublje. Isus je ljubav i našao sam nekoga kroz koga me Isus ljubi - priča.
Katkad mu je teško što ne može s ljudima koje sretne razgovarati o vjeri.
- Popijemo piće, pojedemo nešto, pričamo o krumpirima ili usjevu, ali kad počnem pričati o Isusovoj ljubavi, ljudi ne žele slušati. Isus je navijestio vrijeme gladi, poplava, ratova i Bog sad pušta da ga ljudi zazovu - kaže Marijan.
I djeci je prenio ljubav prema Božjoj riječi, a on sam učio je o vjeri kroz čitanje Biblije. Pohađao je i dvije godine teologije, oduvijek je gajio ljubav prema Isusu. Kaže kako su u vrijeme odrastanja djece obavezno molili i zahvaljivali prije ručka pa bi pročitali nešto iz Pisma i o tome razgovarali.
Marija, Ana, Josip, Antonija, Ivana, Klara i Gabrijela danas su odrasli ljudi. Marija ima 35, Ana 34, Josip 32, Antonija 31, Ivana 30, Klara 28 i Gabrijela 24 godine. Klara, Marija i Ana neće doći kući za Božić jer im trebaju propusnice.
Pitamo ga za unučad, a Marijan kaže - malo ih je. Zasad ima troje unučadi.
- Nisam neki veliki deda iako mi katkad treba štap jer sam ozlijedio kuk - šali se.
Pitali smo ga za odgojnu taktiku. Današnji roditelji na raspolaganju imaju mnoge priručnike modernog roditeljstva, a Marijan se na to smije.
- Nema tu taktike. U odgoju idete iskreno i sa srcem. Normalno je da se rade greške. I ja sam uvijek priznao kad bih pogriješio. Znao sam biti grub, znao sam i vikati ako bi bili neposlušni, ali sve sam to pokrivao ljubavlju, što su oni osjetili i danas su na tome zahvalni, a ja sam uvijek radio na sebi - kaže.
Ponosan je na djecu. Kaže kako su svi bili uzorni učenici, danas na faksu ili zaposleni, a on im je dopustio da izaberu svoj put.
- Nikog ni na što nisam tjerao. Pomagali su i oni meni, bili su bistri, radili smo na zajedništvu - priča. Imali su ispisane tjedne rasporede i tako su se učili disciplini, svatko je imao svoje zadatke. Na zemlji su pomogli koliko su mogli. Marijan se dosjetio jedne anegdote.
- Sadili smo luk, Klara je imala šest godina. Radila je po taktici - jedan krumpir, jedna noga, pa krumpir, pa noga, a kad sam je pitao tko ju je tome naučio, rekla je: ‘Pa mama!’. Nekadašnji veliki vrt koji su zajednički kosili danas je livada. Bili su složni.
- I oni su mene tješili. Prolazio sam kroz razdoblja tuge pa su me oni umirivali i hrabrili - govori.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
