Najteža dva potresa naše su institucije dočekale nespremne

Nijemci su iz Baden Würtenberga kamionima dopremili 110 tona pomoći, a u Sisku je zapelo - pola sata nije se znalo gdje tu pomoć spremiti, iako se znalo da dolazi.

Zašto?

U previše situacija građani, volonteri i navijači reagirali su brže, efikasnije, koordiniranije, od profesionalaca, a strane ustanove od domaćih. Građani su sjajni, ali rizik je velik - jedan je volonter već poginuo. Na terenu se odveć često uočava insubordinacija i prepirka, pa i svađa, između volontera i profesionalaca.

Ne zna se precizno što je s kontejnerima, šatorima, robnim rezervama širokog spektra. Prilikom migrantske krize 2015. Ministarstvo gospodarstva (Ravnateljstvo za robne zalihe) objavilo je kako može zbrinuti 9000 ljudi, a u čvrstim objektima još 15.000, dok svu opremu mogu dopremiti na odredište u roku od 24 do 48 sati.

Robne zalihe imaju zalihu hrane za 50.000 ljudi minimalno 30 dana, rečeno je.

Građani kojima su stradale kuće i stanovi moraju naručivati kontejnere preko gmaila iako je država čak 360 milijuna kuna platila Centar dijeljenih usluga. Gradonačelnika Gline danima nigdje nema. Gradonačelnik Petrinje tvrdi da je Glina politički dobila više a Petrinja manje zato što Glinu vodi HDZ-ovac a Petrinju član Reformista. Predsjednik države traži proglašenje katastrofe i sugerira da u zemlji vlada stanje, blago rečeno, ozbiljne nekoordinacije. “Zašto nije proglašena katastrofa? Vi morate proglasiti katastrofu i reći tko je tu glavni. Božinović? Medved? Ne mogu ljudi preko maila naručivati kontejnere”, rekao je na N1 Milanović i nastavio: “Proglasite katastrofu i dajte nekome ček. Netko treba potpisivati ček. Dok se to formalno ne riješi, za mene je na vrhu vertikale premijer, a to ne može biti tako”, rekao je Milanović, koji je po Ustavu zadužen za usklađeno djelovanje državnih ustanova, ali nema mehanizama kojima bi ih usklađivao, pa sve djeluje kao poslovično neuštimani orkestar.

Ustanove koje se bave prikupljanjem rezervi za crna vremena dugo su mogle raditi bez straha od velikih katastrofa. Zato su u njih prečesto i previše posezali pojedinci sljubljeni s vlašću, služili se njima kao “kasom uzajamne pomoći”, a onda bi ih sud oslobađao. Revizije su prečesto upozoravale na dramatičan nered u poslovanju i stanju rezervi. Najave katastrofa nitko nije shvaćao ozbiljno. Ali one su došle. I ne samo to. Zaredale su u gadnom nizu. Najteža epidemija u sto godina, pa dva najstrašnija potresa u Zagrebu i Sisku, institucije su dočekale nespremne.

Najlošije će biti ako njihovi čelni ljudi zaključe da su velike nesreće ubuduće statistički malo vjerojatne jer smo svoju dozu nesreće “ispucali”, pa nastave po starom. Vlada mora ustanoviti stanje robnih rezervi, zaliha u Crvenom križu, mora ustanoviti je li bilo otuđivanja, posuđivanja, krađe, prodaje. Krivci za nefunkcioniranje sustava moraju politički odgovarati (ostavke, smjene), a oni odgovorni za kaznena djela i sudski. Potom valja uspostaviti sustav čist kao suza, koji će svake godine biti testiran prema najstrožim kriterijima i iz kojeg će zauvijek biti prognana stranačka politika, jedna od najvećih i najtrajnijih nesreća koje su nas ikad pogodile.