Najstariji 'brico' u gradu: Samo sam jednog čovjeka porezao...

Uvijek su mi na prvom mjestu bile mušterije i njihove želje, nikad nisam bio pohlepan i uvijek sam bio svjestan da svaki novčić trebam zaraditi. Nisam se obogatio, nisam tajkun, ali nisam ni sirotinja i zato sam zadovoljan te ponosan na sve što sam ostvario svojim znanjem, umijećem i rukama, kaže Ivan Prgomet (73) iz Zagreba u svom frizerskom salonu u Ilici.

Ponosno ističe da je najstariji gradski frizer za muškarce koji je uspio opstati unatoč velikoj konkurenciji.

Porezao sam samo jednog čovjeka i to dok sam još bio šegrt

- Evo, samo na ovom potezu od par stotina metara imate najmanje 12 frizera. No danas se stvari ne rade kao prije i posao se bitno promijenio. Radim sve muške frizure, klasične i moderne, šišam obrve, dlake u nosu i ušima, bavim se modeliranjem brade, a među rijetkima sam koji još znaju brijati pravom britvom. Nekad je bilo i po 12 mušterija koji su u redu čekali brijanje. Danas to gotovo nitko više ne traži jer imate jednokratne britvice i razna sredstva, ali mladi frizeri ni ne znaju to raditi. Smatram to žalosnim, jer svaka medicinska sestra u bolnici zna brijati, a frizeri ne znaju. Inače, svojom britvom dok je još bilo brijanja porezao sam samo jednog čovjeka i to još dok sam bio šegrt. Inzistirao je da ga brijem, a iako sam rekao da još ne znam, tražio je da svejedno obavim posao. Poslije mi se to više nikad nije dogodilo – kaže on dodajući kako se i ukus muškraca promijenio.

Pokretanje videa...

00:50

Video: Željka Krmpotić/24sata

Stari frizeri bi se zgražali nad današnjim stilovima

Kod njega ne mogu naručiti bojanje pramenova i za takve zahvate idu ženskim frizerima, no muškarci koji uđu u njegov salon uvijek izlaze zadovoljni jer su dobili što su htjeli. Ukoliko ne znaju objasniti kakvu frizuru žele, donesu fotografiju u mobitelu.

- Uvijek poštujem želje svojih klijenata čak i ako se s njihovim odabirom nikad ne bih složio. Kad bi stari frizeri ustali iz groba i vidjeli današnje stilove, siguran sam da bi se vratili u grob. Posebno mi bude žao kad se muškarci nagrde neprikladnim frizurama koje im ne stoje. Recimo, cherokee frizurom, kad izbriju kosu sa strane i ostane im samo traka na sredini. Frizerka mu kaže da izgleda sjajno i on joj vjeruje, a nije svjestan da uopće ne izgleda dobro – smije se on. Njegovi su klijenti u većini stare mušterije, a samo tijekom našeg razgovora najmanje trojica došla su ga pozdraviti i pitati kako je i što ima novoga.

Neki naruče kompletnu uslugu pa se prave da su zaboravili novčanik

- Kad vam ljudi dolaze desetljećima, kroz razgovore se međusobno upoznate, a odnos postane više familijaran nego profesionalan. Nikad nisam nikoga odbio ošišati, no bilo je raznih situacija. Recimo, dođe čovjek i naruči kompletnu uslugu, sve – pranje kose, šišanje, modeliranje brade. Treba platiti, a onda kao shvati da je zaboravio novčanik i kaže da će ga odmah donijeti. Ode i nikad se više ne vrati. Imao sam i situaciju da su mi dvaput lopovi opljačkali mušterije. Jedan je uzeo novčanik iz jakne na vješalici, a drugi mu ga je izvukao iz džepa dok sam ga šišao. Ali to je sve do ljudi, pa ostavljam njihovoj savjesti sve što su učinili – rekao je. Kaže kako se kriza ipak osjeti i u njegovom poslu.

– Ljudi sve manje traže i pranje kose kako bi uštedjeli koju kunu, čak i ako im je kosa prljava. Bude mi prilično teško kada dođe mušterija sa prljavom, masnom kosom punom prhuti, ili bradom koju je zadnji put oprao lani, koja je puna ostataka hrane, sline i prljavštine. A ništa, stisnem zube i bacim se na posao. Za ovaj posao čovjek mora imati i dobar želudac – priznaje on dodajući kako ne koristi rukavice, ali nakon svakog šišanja dezinfocira i opremu i ruke te ih dodatno opere alkoholom pa nikada nije bilo problema.

Životni uspjeh: Nagrada Zlatne ruke

Od brojnih strukovnih nagrada teško mu je izdvojiti najdražu, a posljednja koju je primio je iz srpnja. Hrvatska obrtnička komora nagradila ga je nagradom Zlatne ruke i smatra to osobnim životnim uspjehom. Na pitanje kako to da još nije u mirovini, smireno odgovara:

- Salon sam imao u najmu od Grada Zagreba. Godinama su nam obećavali da ćemo moći otkupiti svoje lokale, a onda je nakon rata počeo povrat nacionalizirane imovine, pa se tako i ovaj moj lokal vratio vlasniku. Tek sam prije dvije godine uspio od vlasnika kupiti salon, i sad mogu mirne duše u mirovinu. Nemam nasljednika, nemam ni djece, pa mi je plan salon dati u najam drugom frizeru. Slobodno neka mi se javi ako je netko zainteresiran – namiguje on.

Inače, nije oduvijek želio biti frizer, ali nije imao izbora. Kaže kako su u njegovo vrijeme obrti bili jako traženi, pa je imao sreću što je upao u frizersku školu. Zaljubio se u posao i ljubav ga drži i danas.

Nije mi žao ni sekunde provedene sa škarama u ruci

– Ovaj posao uopće nije zahtjevan fizički jer ne dižete teške terete, ali vam zbog dugog i stalnog stajanja stradaju noge, kukovi, zglobovi, leđa. To mi sve sad dolazi na naplatu, ali nije mi žao ni sekunde provedene sa škarama u ruci – objašnjava dodajući da je njegov posao cjeloživotno učenje te da je mnogo vremena potrošio na usavršavanje i usvajanje novih znanja i vještina, odlazio je na svjetska natjecanja i ostvarivao zavidne rezultate. Od poznatih mušterija među dražima mu je pjevač Siniša Vuco.

– On je pun života i zaista duhovit čovjek. Nazove me na telefon i veli: Ivane, dolazim sutra u šest. Ja mu kažem: Ne može, imam mušteriju. On kaže da ima nastup i da nemam izbora. Njemu sređujem i frizuru i bradu. Dugogodišnji klijent mi je i političar Marko Veselica te brojni istaknuti psihijatri, liječnici, nogometaši. Posebno me veseli kad mi u salon dođu djeca. Današnji mališani ne vole se šišati u tu uvijek bude drame, ali ih pridobijem šalama  - kaže Ivan. Jedno vrijeme imao je i muški i ženski salon, ali odustao je od ženskih frizura.

– Žene su mnogo kompliciranije i rad na njihovim frizurama je puno skuplji. Muškarci su jednostavniji. Nikad nisam trčao samo za zaradom. Novac je važan, ali u našem poslu zarada je skromna i čovjek ne smije biti pohlepan. Odškolovao sam 18 šegrta, a jedan od njih je odustao od ovog posla. Rekao mi je: U ovom poslu bih 10 godina morao raditi da zaradim za auto, pa neću. Ali to je tako, mijenjaju se ljudi i vremena, i čovjek se tome prilagodi – zaključio je Ivan.