'Najjači smo naš par!' Hrvač i MMA borkinja su u ljubavi...

Ona je 12 godina u borilačkim sportovima. Svjetska je amaterska prvakinja u MMA-u i u brazilskom jiu-jitsuu, trostruka prvakinja Europe u jiu-jitsuu, svjetska prvakinja u grapplingu, višestruka prvakinja Hrvatske u boksu i prvakinja Hrvatske u tajlandskom boksu.

On se 17 godina bavi hrvanjem. Višestruki je europski prvak i viceprvak svijeta u mlađim dobnim skupinama, osvajač bronce s Europskih igara te nedavni brončani sa seniorskoga Europskog prvenstva.

Adriana Vuković (20) i Dominik Etlinger (27), ponosni Slavonka i purger, nisu puno razmišljali o tome jesu li najjači ljubavni par u Hrvata.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:35

Adriana i Dominik su najjači par u Hrvatskoj: ‘Zaljubili smo se u borilačkoj dvorani, ali smo bolje fokusirani kada treniramo odvojeno’ | Video: 24sata/pixsell

- Koliko ja pratim borilački svijet, ne znam ni za jedan par. Dobro bih morao razmisliti da nađem neki - rekao je Dominik, a Adriana je bila kratka i jasna:

- Čak i da ima, mislim da smo mi najjači par!

Ljubavna veza isprepletena borilačkim sportovima traje već gotovo godinu dana.

- Upoznali smo se u Hrvačkom klubu Lika, tu u Zagrebu. Adriana je tamo trenirala grappling i MMA, a ja sam povremeno dolazio na hrvačke treninge. I eto, tamo smo se često znali viđati, počeli smo komunicirati, razmijenili brojeve, našli smo se i eto - govori nam Dominik, jači dio borilačkog para.

Naučio me o suplementima... vitaminu C!

- Kroz priču smo skužili da živimo dosta blizu i tako smo se jednom našli. Sjećam se da mi je bilo čudno što me odmah pitao "Kad ćemo se sutra naći?". Nalazili smo se tjedan dana, onda je on morao ići u Francusku. Pričali smo o vezi, povjerenju i sjećam se da me pitao: "Jesi sigurna da želiš biti s ovakvom budalom?". Ja sam rekla "Da" i tako smo, eto, prohodali - sa smiješkom se priključila Adriana.

S obzirom na privrženost sportu, brzo su kliknuli.

- Da se ljudi spoje, ne moraju se uopće baviti sličnim ili srodnim sportom. Poželjno je da su jedno i drugo sportaši i automatski jedno drugoga više razumiju. Veza u kojoj je netko sportaš, recimo dečko, a cura nije, nego je više posvećena fakultetu i drugim stvarima, uspijeva trnovitijim putom. Čim je par u sportu, pogotovo kao Adriana i ja - cijeli život i navikli smo na putovanja, pripreme, natjecanja, automatski bolje razumijemo jedno drugo - kaže Dominik.

- Ne znam ni za jedan takav par, a i jako je malo borkinja u Hrvatskoj. Reakcije ljudi dosad su bile pozitivne. S moje strane, ljudima je drago što sam tako mlada našla nekog tko me štiti i čuva, brine se za mene. A s njegove strane, mislim da je njegovim prijateljima drago. Nadam se, haha - govori Adriana.

- Prve su reakcije bile iznenađujuće. Nitko nije mogao vjerovati jer se sve to odigralo u dosta kratkom roku. Otkad smo se upoznali, odnosno prvi put izašli, prohodali smo u roku pet, šest dana. Kad su ljudi saznali da smo zajedno, nije im bilo jasno. "Pa kako, otkud? Nismo uopće znali da se tako dobro poznajete". Ali reakcije mojih i Adrianinih prijatelja i više su nego pozitivne. Da i tko kritizira, može ih prebiti i ona, a i ja, haha - dodao je Dominik.

- Ja prebijem Dominika, i on mene, samo po zaslugama - nasmijala se Đakovčanka Adriana.

Za potrebe snimanja, Dominik je u dvorani Hrvačkog kluba Lokomotiva u centru Zagreba sparirao Adriani, isprobala je nekoliko serija udaraca, a on joj je uzvratio na hrvačkom borilištu s nekoliko zahvata... Pa koliko u praksi treniraju skupa i koliko mogu naučiti jedno od drugoga, s obzirom na različite discipline kojima se bave?

- Imala sam stanku od skoro sedam mjeseci zbog ozlijeđenih leđa i vrata, zdravstvenih problema koje još rješavam. Skupa smo trenirali u teretani, malo i u hrvačkom klubu Lokomotiva. Tad mi je eskalirala ozljeda pa smo malo stali. Ali mislim da smo više za to da se svatko drži svoje dvorane. Mislim da je tako najbolje. A uvijek se nađe vremena da odemo trčati zajedno, i u teretanu. Bolje se fokusiramo i koncentriramo kad smo odvojeni - kaže Adriana.

Etlinger se složio i dodao:

- Ona od mene može puno naučiti što se tiče kondicijske spreme. Počeli smo trenirati nekoliko mjeseci nakon što smo prohodali. Krenula je sa mnom raditi trčanje, pa u teretanu. Pokazao sam joj vježbe koje je vidjela prvi put u životu, a jako su joj se svidjele i korisne su za njen sport. Recimo, radili smo dosta s bugarskom vrećom i takvim stvarima.

- Od malena se bavim sportovima i, kako sam se u djetinjstvu natjecala u puno disciplina, tako baš i nisam imala vremena. Radila sam po dva treninga dnevno, škola, gimnazija, ovo-ono. Nisam imala vremena svaki dan ići u teretanu, na trčanje... Više mi je bilo da od njega pokupim neke dizačke težine. Nisu to ne znam kakve težine, ali bitna je tehnika, izdržljivost, anaerobna sprema - pridodala se Adriana.

- I o suplementima sam te naučio - ubacio se Dominik.

- Da, samo onima legalnima. Vitamin C i to, haha - zaključila je Adriana.

Naša kćerka u MMA? Nema šanse!

Kako je oboje u borilačkom sportu, zanimalo nas je što se dogodi kad se, recimo, bore oko daljinskog. Padne li kakva poluga?

- Ma više je to verbalan sukob. Naravno, nema tu vrijeđanja, ali podignemo ton i jedno i drugo. Već smo navikli na to - kaže nam Dominik, a Adriana otkriva:

- Voli vikati na mene jer sam dosta tvrdoglava i ne poslušam ga. Naživcira se i mislim da jedino na mene diže ton. Ja sam jedina koja ga može i smiriti i naživcirati, haha.

- Ja podignem malo ton, ali to se dogodi jedino kad me ne posluša, a na kraju se ispostavi da sam ja bio u pravu. E, onda mi tu krenemo... I dalje zna da sam ja u pravu, ali tupi svoje. Ja tu puknem i onda krene - rekao je Dominik.

- To mi je mana. I kad skužim da sam u krivu, idem još jače boriti se za sebe, čisto da ostanem pri svome - priznala je sa smiješkom Adriana Vuković.

Dominikova je djevojka navikla na borbe i tučnjavu u ringu, a što bi se dogodilo kad bi mu, recimo, kći poželjela ići tim putem?

- Bih li joj pustio da se bavi MMA-om? Ne! - odlučno je odgovorio Etlinger.

- Zar već imamo plan za to? - ubacila se Adriana.

- Hrvanje možda da - kazao je Dominik.

- Ako budemo imali kćer, mislim da će ići u plivanje ili atletiku, neki sport koji je sigurniji i gdje se skelet pravilno razvija. Ali ako bude dečko, onda ćemo ga nafrizirati na borilačke sportove - nasmijala se Đakovčanka.

- Onda će morati ići u to! - jasan je bio hrvač.

Kako se slažu Slavonka i purger, koliko jedno drugom donosi neke tradicionalne navike, zanimalo nas je.

- To je Slavonka koja jede u restoranu brze prehrane, haha. Kakva je to Slavonka?! - bocnuo je Dominik.

- Nije da jedem, nego jedemo! I sad kad smo kod te kuhinje... Uvijek priča da ne znam kuhati, ali to nije istina. Od kuće sam donijela lonac, kuhat ću mu sarmu još malo. Ma znam ja kuhati, samo...

- Samo što ne zna upaliti štednjak - oštar je bio Dominik.

Adriana je potom ipak malo skrenula s teme...

- Stvarno se dobro slažemo i baš se upotpunjujemo. On je mene naučio strpljenju i dosad nikad nisam imala vezu i radila kompromis ni s kim. Kako sam ja govorila, tako je moralo biti. Ako nije bilo tako, ili sam se derala, plakala ili bila bijesna. Ali u svakoj vezi mora biti kompromisa, pa i u našoj. On me puno uči tome. I strpljenju. On je dobro koje mi se dogodilo u životu i vjerujem da sam i ja njemu - rekla je Adriana.

Zajedno odlično funkcioniraju i nadopunjuju se, ali svaka strana i pojedinačno gradi sportski put. Adriana je tek napunila 20, a već je prošla puno toga. Prva je Hrvatica koja je potpisala ugovor s Invictom, sestrinskom organizacijom UFC-a za borkinje.

Miočić mi je lajkao tvit

- Zbog ozljede prolongirali smo taj ugovor. Želim raditi mečeve iako sam još u fazi terapije, rješavanja ozljede i toga svega. Ali mislim da ću uvijek krenuti s manjim organizacijama i, kad budem spremna za to, vidjet ćemo što ćemo dalje. Ne sumnjam u sebe, mislim da sam mlada, imam puno potencijala i iskustva iza sebe i to se može jako brzo nadoknaditi - kaže Adriana i dodaje:

- Invicta me skautirala sa 16 godina. Javili su mi se preko tate i mislili da sam već punoljetna. Kad sam napunila 19, potpisala sam s njima ugovor. Sad imam 20, ali stvar je u tome što je u Invicti bilo teško naći protivnicu za mene. To je organizacija odmah ispod Bellatora i UFC-a i teško je naći djevojku da ima profesionalni omjer 0-0 kao i ja. Zato su mi otkazali nekoliko mečeva. Spremala sam se, odrađivala kampove, a onda mi otkažu meč. Tako triput i došlo je do pretreniranosti, do nakupljanja nekih drugih zdravstvenih problema i tu je eskaliralo ozljedom.

Natjecala se u osam sportova (kick-boks, low kick, tajlandski boks, brazilski jiu-jitsu, grappling, MMA, boks i full contact), a budućnost definitivno vidi u mješovitim borilačkim sportovima, i to u Hrvatskoj:

- Prije dva tjedna počela sam trenirati i pozvali su me u American Top Team kod Dražena Forgača i Krešimira Merčepa. Veselim se suradnji. Još nisam počela ozbiljno trenirati jer se moram polako vraćati u formu, ali mislim da je to ovdje dobitna kombinacija jer sam odlučila ostati u Hrvatskoj. Ne selim u Kanadu ili SAD, nego ostajem tu. Imam i Dominika ovdje, uza se, mislim da se odavde može dosta napraviti. Mislim da ću odraditi amaterske boksačke mečeve ovdje u Hrvatskoj, grappling, brazilski jiu-jitsu, čisto zato što i u jiu-jitsuu želim doći do crnog pojasa. To je više meni za dušu, ali MMA je sport u kojem se dugoročno vidim.

Ponosna je što je u rodu sa Stefanom "Blitzom" Lekom (44), istinskom legendom K-1, i što ga je upoznala.

- On je bratić mog tate. Nemam puno rodbine pa ga zovem stricem. Klub tajlanskog boksa Blitz u Đakovu, kojega vodi moj trener tajlandskog boksa i kick-boksa Danijel Šimundić, nazvan je po njemu. Dolazio je tamo, održao seminar, ali sad je u mirovini i više ne dolazi tako često pa ne surađujemo - govori nam Adriana.

U tinejdžerskim se danima "preko bare", u Americi, povezala i s Jimom Walterom, menadžerom višestrukog UFC-ova prvaka hrvatskih korijena Stipe Miočića (36).

- Nisam se uspjela povezati sa Stipom, znam da mi je bio lajkao jedan tvit, haha. S Walterom nisam ni počela suradnju, a već smo je prekinuli. On je u SAD-u, a moj klub u Kanadi i morala bih se preseliti u jednu od te dvije zemlje da mi može pronaći sponzore. Ako sam u Hrvatskoj, ne može mi naći američke sponzore. I tu smo se počeli razilaziti, financije. Nemam ništa protiv njega, nadam se da ni on nema ništa protiv mene, ali meni trenutačno neće trebati menadžer, tako sam odlučila.

Otkrila nam je i kako je surađivala s jednim od najvećih UFC-ovih boraca svih vremena, Kanađaninom Georgesom St-Pierreom (37), bivšim prvakom u velteru i srednjoj kategoriji.

- Kad sam imala 14 godina, u novootvoreni American Top Team u Zagrebu došao je glavni trener ATT-a s Floride Conan Silveira. Uočio me na seminaru, odmah je uhvatio mog tatu i pozvao me k sebi, ali suradnja je propala. Nakon toga baš je išlo onom poslovicom "Kad ti se jedna vrata zatvore, druga se otvore". Nekoliko mjeseci nakon toga javio mi se Firas Zahabi, glavni trener Tristar Gyma u Montrealu u Kanadi i glavni trener Georgesa St-Pierrea. Pozvao me k sebi na test i tjedan-dva nakon toga napunila sam 15 godina. Tata i ja otišli smo tamo i otad sam svako ljeto išla tamo. Zadnji put ostala sam šest mjeseci, ali ipak sam odlučila da mi je mjesto ovdje, u Hrvatskoj - rekla je Adriana i dodala:

- Kakav je St-Pierre? Ne drži se visoko. Živi dosta daleko od Montreala, tako da većinom trenira u svojoj dvorani. Ali kod nas je i držao treninge i trenirao, uvijek bio otvoren za slikanje, priču, stvarno je dobar čovjek. Kad smo pričali, vidio je da sam sramežljiva. Bila sam tamo jedina cura kojoj je bilo dozvoljeno doći na te satove MMA-a za profesionalce. Govorio mi je "Nemoj biti stidljiva, izbori se. Nemoj sjesti iza svih dečki kad se pokazuje tehnika, dođi naprijed". Imala sam 15 godina i čekala kad bi netko ostao bez para da mu priđem. A on bi govorio: "Ne, uzmi si para kojeg želiš i trebaš". Gledao je kako spariram, vidio je da sam srčana i govorio mi da takva trebam biti i u privatnom životu.

Osim što je bila sramežljiva, Adriana je tijekom školovanja nailazila i na uvredljive komentare okoline koja nije prihvaćala da se jedna djevojka može baviti borilačkim sportom.

- Većinom su to laici koji šire mržnju, kao i prema svemu. Ako Modrić ne zabije gol, netko će s kauča, sa zdjelom čipsa reći "Joj, pa kako to da nije u formi?!", psovat će mu majku i što ja znam. E, tako su i meni govorili, da to nije za cure. Kad sam bila mlađa, u klubovima je uvijek bilo komentara: "Ah, cura je tu samo da se rekreira, ovo-ono". Na kraju sam jedina koja je napravila ovakve rezultate u Hrvatskoj. Postala sam svjetska prvakinja u brazilskom jiu-jitsuu, u amaterskom MMA-u. To su sve predrasude kojih se ljudi trebaju rješavati. Sad je MMA poznatiji i popularniji pa je to i prihvaćenije na ovim područjima. I u školi je bilo predrasuda, nisam se uklapala u priče o izlascima i kavama, nisam imala s kim dijeliti razmišljanja i priče o sportu, ali sad, kad sam zrelija, uviđam da nas ima još sportaša.

Tata me gleda odozgo

Polako se vraća nakon ozljede i vjeruje kako će novi pokušaj biti uspješniji od prošlog. A ničega neće biti bez sponzora, s obzirom da njen sport nije olimpijski i ne može aplicirati za stipendije.

- Moram se pokrenuti i odraditi barem jedan meč da imam taj profesionalni meč. A dotad se, što se novca tiče, držim sama - zaključila je Adriana.

Hrvač Dominik u proteklih je godinu dana prolazio kroz brojne bitne događaje. Osim što je upoznao Adrianu, prije nešto više od mjesec dana u Bukureštu je osvojio broncu na Europskom prvenstvu u kategoriji do 72 kilograma grčko-rimskim stilom.

- Ciljevi su mi ostali isti, uvijek je to biti što bolji na tako bitnim natjecanjima, europskim i svjetskim prvenstvima i, daj Bože, jednog dana i Olimpijskim igrama. To mi je najveća želja, uzeti olimpijsku medalju. Emocije su se malo slegnule, sad mi je puno jasnije što sam zapravo napravio i koliko je to veliko za mene. Zadovoljan sam samo s time što sam napokon probio led, što sam osvojio tu medalju - rekao je Etlinger i dodao:

- U globalu, ništa se nije promijenilo. Financijski će biti puno lakše i bolje, ali to mi stvarno nije bitno. Treniram hrvanje i bavim se njime zato što to volim, to me ispunjava i dio je mog života. Nezamislivo mi je da se jedan dan probudim i ne odem na hrvački trening. To mi je automatski neispunjen dan. Ispunio sam jedan od snova i to mi je dovoljno.

Teško je proživljavao kraj siječnja kad mu je iznenada, u 53. godini, od srčanog udara preminuo otac Robert Etlinger, dugogodišnji nogometni trener u školi nogometa Lokomotive. Dominik se tad nalazio pred važnom odlukom.

- Razmišljao sam čak i da odustanem. Bio je cijeli život u sportu i jedna od rijetkih osoba, možda i jedina uz majku Dubravku koju sam htio impresionirati rezultatima. Znači, jednim dijelom ovo što radim radim i zbog svojih roditelja. Tata je tu bio taj motiv, dok je još bio živ, "Idem, idem to napraviti za tatu. Da tata bude sretan, da me tata gleda na televiziji, da bude ponosan i da može doći i reći: 'Evo, ovo je moj sin, ponosan sam na njega'" - govori Dominik gotovo u dahu i nastavlja:

- Sve svoje obveze uvijek je podređivao meni i mom rezultatu. Bio je nogometni trener, ali moje obveze bile su mu u prvom planu i bitnije od njegovih. Kad je umro, mislio sam da to više nema smisla, da nemam više koga impresionirati. Ali nakon nekog vremena sve mi se slegnulo. Puno su mi pomogli prijatelji, Adriana i mama. Odlučio sam krenuti dalje s mišlju da moj stari mene još gleda. S nekoga drugog mjesta, ali gleda me. On mi je bio jako, jako velika motivacija i dodatna snaga na ovom Europskom prvenstvu. Ne mogu ljudima to opisati riječima, ali cijelo vrijeme bio mi je u mislima. Kao da je bio sa mnom i, kad sam se borio, osjećao sam kao da imam njega iza leđa. Bio je jako bitna karika u mojoj hrvačkoj karijeri. Eto, život ide dalje, a stari je tu cijelo vrijeme.

Zanimljiva je Dominikova priča s odsluženjem dvotjednog vojnog roka za profesionalne sportaše. Zamjerio se naredniku pa je svako jutro morao čistiti WC-e.

- To je posao od minimalno 45 minuta, sat vremena. Često se događalo da mi dođe narednik i kaže "To nije dovoljno čisto", pa namjerno prospe neke papire, jednom je i šutnuo kantu punu vode... Nije me to toliko oznažilo jer naviknuo sam na takvu rutinu života, ali stekao sam nove prijatelje i to mi je najdraže u cijelom služenju vojnog roka. Bili su dvojica skijaša, Filip Zubčić i Istok Rodeš, bacač diska Martin Marković. S njim sam kliknuo. Bio je i karataš Anđelo Kvesić, moj kolega iz reprezentacije Antonio Kamenjašević, streličar Petar Gorša, skakač s motkom Ivan Horvat i džudaš Zlatko Kumrić. Ali najbolje sam kliknuo s Rodešom i Zubčićem. Kamenjaševića znam cijelu karijeru i dandanas smo u super odnosima - kaže nam Dominik.

Iznenadio nas je odgovorom na pitanje razmišlja li o prelasku u MMA.

- Volio bih jednog dana! Ali imam još previsoke i predugoročne ciljeve s hrvanjem da bih s 27 godina stao i prebacio se u MMA. Puno je tu neispunjenih snova koje bih želio ispuniti. I druga stvar, nije to samo do snova. Rekao sam da me hrvanje ispunjava i volim to. Odradit ću ovaj olimpijski ciklus 2020., odradit ću sigurno i 2024., a onda - tko zna, vidjet ćemo što će mi vrijeme donijeti. Ali MMA mi je definitivno zanimljiv sport, koliko god bio brutalan. Jako bih se volio okušati u njemu - ne u boksu, nego baš u MMA-u. Ima jako puno boraca u UFC-u koji su prvaci, a bivši su hrvači. Daniel Cormier, Henry Cejudo, Jon Jones... Hrvanje je najbolja baza za MMA.

I Etlinger bi u MMA

Koliko mu je teško gledati dok mu djevojka dobiva batine u ringu?

- Otkad smo mi u vezi, nije imala nijedan meč. Ali kad bi se to dogodilo, sigurno mi ne bi bilo svejedno da nju netko lupa po glavi. Nadam se da neće nju lupati, nego da će ona lupati. U što uopće ne sumnjam - nasmijao se.

Medalju na Europskom prvenstvu u Bukureštu burno je proslavio uz kolege i prijatelje u obližnjem kafiću Latina, gdje je rado viđen gost, i svjestan je da je na dobrom putu da u Tokiju ostvari san o olimpijskoj medalji.

- Jako sam blizu. Nedostajalo mi je nešto u psihološkoj pripremi, a tu su mi najviše pomogli dečki iz "novog" hrvačkog kluba, iz Lokomotive, u kojoj sam trenutačno. Papirnato sam tamo prešao tek od Nove godine, a prije sam bio u Sesvetama. Odluka o prelasku najveći mi je pogodak u karijeri - kaže Etlinger.

- Tamo sam odradio najviše hrvačkih treninga. I najbolji prijatelji su mi iz Lokomotive. Lizatović, pa Argentinac i MMA borac Francisco Barrio "Panchi", moj prijatelji Ico, Zveki i ostali. To su dečki koji mi stvarno žele dobro i koji se na sve moguće načine trude da Lizatović i ja postignemo nešto u seniorskom uzrastu. To je bila prekretnica u psihološkoj pripremi, da imam takve ljude oko sebe, da treniram u takvom okruženju gdje su svi prijatelji koji ti žele dobro - dodao je.

Prije Tokija fokus je ipak na Svjetskom prvenstvu u Kazahstanu krajem rujna, prvoj mogućnosti da se kvalificira na Olimpijske igre.

- Tu moram biti među šest. Ako ne tu, onda sljedeće godine imam dva kvalifikacijska turnira, jedan je u Srbiji, u Zrenjaninu, a drugi je u Bugarskoj, u Sofiji, gdje moram biti u finalu, što je jako teško. Sustav za kvalifikacije stvarno nam je katastrofalno težak. Ali ne želim u glavi imati percepciju koliko je to teško, nego znam da to mogu, da toliko vrijedim i da ću to ostvariti - zaključio je Dominik Etlinger.