Sad sam se sjetila ove priče legendarnog Darija Džamonje (autora kratkih priča): -SVJETLO I TAMA- ... Nazvao sam je telefonom i rekao: - Nećemo se više igrati ćora-bake. - Šta je bilo? - Ništa. Dođi kod mene... Ušla je nasmijana i vesela, uputila se u sobu u kojoj je sa mnom provela protekla dva mjeseca... Na vratima je zastala kao da je naišla na prepreku od bodljikave žice: sunce je na vidjelo izvuklo svu sirotinju i bijedu i čamotinju moje sobe, otkrilo svaku trunku prašine, istoriju svake mrlje na stolnjaku, svu prljavštinu godinama nekrečenih zidova, gomile prljavog veša po uglovima, opuške i pivske čepove zgurane nogom pod ormare, gomile starih novina, razbacanih knjiga, svjetiljku bez abažura, tanjire sa ostacima neke davno narezane meze, prljave čarape po ćoškovima, masne papire sa oglodanim pilećim kostima... Gledala je u taj krš, koji je bio neodvojivi dio mene, i nije mogla vjerovati. Kad je progovorila, nije podigla pogled prema mom licu. Rekla je, potpuno potresena: - Samo sam svratila... Sad moram da idem... Kad sam je te večeri zvao telefonom - "nije bila kod kuće." Nije je bilo ni ujutro.